Kralj Mafije 🔚

9

"Karla posljednji put te pitam odakle ti pištolj?" Upitam smireno ponovno, iako bi vikao.

"Ili šta?" Upita prkosno.

"Spusti taj pištolj da porazgovaramo kao ljudi." Pokušavam joj se približiti.

"NE PRIBLIŽAVAJ MI SE!!!!" Toliko se drekne da samo poskočim unazad.

"Kao normalni ljudi?!!! Jel ti znaš uopće kako razgovaraju normalni ljudi?!!! Kako bi razgovarao? Kao kako smo prije 3 sata razgovarali? Tako?!!!!!"

"Karla spusti pištolj i razgovara ćemo kako ti hoćeš."

"E pa sad ja neću da razgovaram mužiću, a ti nisi u svojstvu da naređuješ."

"Ovako ne ide, ona je na rube živaca. Naudit će si, ajmo ovako ti joj probaj privuči pažnju. Ja ću otići i doći iza nje sa suprotne strane." Šapće mi Lorenso.

"Može." Tiho kažem.

"Ajde Karla zar ćeš stvarno pucati? Nikad nisi držala pištolj u ruci." Ona tad preusmjeri pištolj te upuca pored mene da se cimnem i poskočim unazad. Ovo nisam očekivao.

"Vidiš da znam pucati." Istakne.

"Dobro, bravo. Dokazala si da znaš, sad spusti pištolj, i dođi do mene." Govorim kad napravim korak naprijed i pružam ruku.

"Neću." Govori i stavlja opet pištolj na svoj potiljak. Vidim da joj se Lorenzo polako približava.

"Karla gledaj me. Bit će kako želiš samo spusti pištolj." Pokušavam joj odvući pažnju da ne skuži Lorenza.

"Neće biti, ne vjerujem ti ni jednu jedinu riječ. Želim završiti ovaj pakao." Govori dok sam što ne opali. Lorenzo joj se približava od iza. Uzima joj pištolj u trenutku kad se čuje pucanj.

Dolazim brzo do nje te je ispipavam da vidim jel nju opalio metak. Odahnem kad shvatim da nije, jebena stotinka je falila da ne bude upucana. Ona se samo sruši na pod i počne plakati. Čvrsto je zagrlim dok ona jeca.

"Odnijet ću ovo." Govori Lorenzo.

"Stavite u sef svo oružje." Tiho šapnem da me ona ne čuje, on samo klimne i ode.

"Da ovo više nisi nikad, ali nikad ponovila. Jel jasno?"

"Že-lim umrijeti." Kaže kroz jecaje.

"Nema nikakvom umiranja, ajde idemo dolje. Želiš se još šetati?"

"Ne želim." Očito sam sve ubio u njoj.

Dignem se i nju dignem, vidim da se sva trese, te skinem trenirku sa sebe i njoj je obučem. Odvedem nas u sobu, te ju posjednem na krevet.

"Jebeno što si mislila?!!!!" Zagrmim na nju. Kad sam je vidio na krovu s pištoljem noge su mi se odsjekle. Osjećao sam se tako bespomoćno.

"Da više nikad, ali nikad na to nisi pomislila, a kamoli napravila. Jel ti jasno?!!" Brecnem se na nju.

"Jel to sve?" Upita kao da joj govorim kako sam proveo dan.

"Karla jesi ti svjesna što si mogla učniti? Imaš 20 godina. Zaslužuješ živjeti, a ne da se ubijaš. Život je blagoslov."

"Trenutno nemam ni jedan razlog za životom."

"E pa onda se pobrini da ga dobiješ. Oprosti draga ženice, ali moje ponašanje prema tebi možeš zahvati sebi. Isključivo sebi. Mogli smo imati normalan brak, ali kad ti nećeš i nećeš."

"I šta? Onda me moj dragi muž mora silovati i pretući na mrtvo ime?"

"Karla provocirala si, a ako nešto ne podnosim onda je to kad me se ne sluša"