Iskustvo me naučilo da ne vjerujem nikome.
Iako je poprilično bolno kada ne možeš vjerovati najbližima - svojoj porodici, takozvanim "prijateljima" - navikao sam se na to. Jer, to je naš svijet; licemjernost, laži, prijevare i izdaje - to je ono što nas čini demonima. To su jedne od onih stvari za koje nam ne preostaje ništa drugo osim to da se naviknemo na njih i pridružimo tom okrutnom kutku zvanom Pakao.
No da, u Paklu zbilja jeste nešto toplije, ali to nije razlog zbog kojega neki ne žele da se naviknu, ne žele da se pridruže ostalim demonima kojima kolaju žeđ za stvaranjem patnje i prikupljanjem ljudskih duša kako bi se poigravali njima na najvrelijim mjestima našeg okrutnog svijeta.
Razlog zbog kojeg bježe - zbog kojeg bježimo - je sloboda. Želja za nestankom iz života koji smo počeli mrziti. Želja za izbavljenjem iz mjesta na kojemu smo i sami nekada radili grozne stvari smrtnim - a i ponekim besmrtim - dušama.
A onih koji bježe nema mnogo.
Jer gotovo svi mi živimo za tuđu bol. Oni kojima je to postalo teško breme koje im steže srce obično samo nastavljaju sa svojim zaduženjima zbog straha izazvana od Luciferova maštovita uma koji bi im priredio okrutne kazne kada bi ih uhvatio i zatvorio u jednu od svojih Paklenskih ćelija. Ne ako, već kada, jer svi mi jednom bivamo uhvaćeni.
Zbog toga su nas neki nazvali hrabrima; usuditi se počiniti takvu izdaju mogu samo najhrabrije demonske duše, kažu.
Ali, tanka je granica između hrabrosti i gluposti. A mi izdajnici smo na samoj toj granici.