Jutro je. Dobro poznati nervirajući alarm se oglasio. Zvoni. Zvoni i dalje. Nakon onako predivnih snova stvarno mi je teško ustati. Još uvijek zadržavam ljepotu nerealnosti ali taj pištavi zvuk me toliko izludio da sam bila primorana da ustanem. Isključujem ga. Iskočivši iz tople mekane posteljin, istog momenta mi je u nos ušao miris jutarnje kafe. Obožavam je, pomislila sam dok sam se lagano vukla kroz hodnik. I kafu i Niku. Skroz sam zaboravila da je još sinoc najavila svoj dolazak. Onako polu budna sjela sam za kuhinjski sto i čekam da me posluži da bih mogla uopste da funkcionišem. Sipajući kafu sjeda i ona za sto. Osjetim da će mi prigovoriti za nešto, samo još nisam sigurna za šta tačno. Ni prvi gutljaj kafe nije mi još prošao kroz grlo, a već je čujek kako počinje svoju jutarnju rutinu.
Nika: Pa dobro, zar si zaboravila da danas imaš onaj važan intervju za časopis Cosmopolitan?
Ja: Oh pa naravno da nisam. Svakako dobro mi je došla napomena. Razgovor je tek u 12, zar ne?
N(Nika): Da draga, u 12 je. Ali zar misliš u pidžami tamo da se pojaviš?
Ja: Ne brini. Košulja i pantalone su već na vješalici. Spremni, čekaju samo na mene.
N: Nadam se da nisi poludjela i naručila šminkerku?
Ja: Pa zar misliš da bih pored tebe ovako savršene tražila dalje?
N: Hahaha pa morala sam da provjerim, da ne bi izgledalo kao da se namećem ili nešto slično.
Ja: Namećeš? Puknuću od smijeha. Pobogu, znamo se 15 godina. Zar bih mogla nešto tako ružno da pomislim o tebi?
N: Nije smijesno. ( Nastavljam da se smijem.) Nemoj više molim te. Neprijatno mi je.
Ja: Važi, važi drugarice. Evo zaustavljam se odmah.
Uz usputno ćaskanje kafa je popijena, a suđe sam brzinski ubacila u mašinu. U ovom trenutku nemam vremena da se bavim još i time. Otrčala sam za Nikom do sobe, otela joj vješalicu iz ruke i pojurila u kupatilo. Željela sam ovo što prije da obavim pa da mogu mirno da provedem ostatak dana.
Odjedno počinje nešto da me iznutna guši. Osjećam da sam pod stresom sve ovo vrijeme, ali nikome ne govorim o tome. Nekada je bolje zadržati za sebe neka duboka osjećanja i nelagodu, nego zamarati druge ljude. Smatram da ne bih podnijela da mi dođe neko od prijatelja na kafu i da me tri sata smara o nečemu tako tužnom i mučnom. Poludjela bih sigurno.
Dugo sam čekala ovaj dan i neću dozvoliti samoj sebi da ga uništim. Tugu i stres ću ostaviti zakopane kao i do sadam, a ja ću nastaviti da glumim srećnu i nasmijanu osobu kako bih ostvarila svoje snove.