Prošlost/2016.godina
Mjesec i pol dana kasnije
Charlotte's POV
("I will wait"-Little Mix Cover)
"Čestitam generacijo 2016.godine!",ponosno je uzviknuo direktor dok smo svi mi u zrak bacili svoje plave kape s glave dok smo u drugoj ruci držali diplome.
I da,došao je i taj dan.Diplomirala sam.
A sada zaista ne znam što me čeka.
Trebala bih se vratiti u Holmes,zar ne? Možda bih ipak trebala pogaziti svoj ponos i sve predrasude prema svojim roditeljima.
Zaista nije vrijeme za glupiranje i dokazivanje.
Čestitali smo jedni drugima gdje je pala i pokoja suza.
Nakon višeminutnog grljenja i čestitanja,bilo je vrijeme da se krene.
Znam da su mi svi rekli da sam dobrodošla ostati do porođaja,ali zaista ne želim nikoga iskorištavati i uzimati zdravo za gotovo.
Doktorica je bila u blizini.Nije me puštala iz vida i na neki način bilo mi je drago što je to uradila.Imala sam neko osiguranje da će sve biti u redu ako je ona u blizini.
Pod prvim udisajem svježeg zraka,tupa bol u trbuhu me je oborila na koljena.
Samo se nadam da nije ono što mislim da jest.
Pa nije mi još vrijeme! Imala sam još jedan mjesec!
O,ne! Što ako nešto nije u redu s njom?! Ne,samo da nije to!
Zaječala sam glasno,dok me je doktorica pridržavala da ne padnem dok se bol sve više širila mojim tijelom i oslabljivala me.
"Charlotte,pogledaj me! Ne smiješ zaspati! Čuješ li me,Charlotte? Ostani sa mnom.",govorila mi je,ali njezine riječi nisu doprle do mene.
"Spasite ju..",bilo je zadnje što sam rekla dok iza nje nisam ugledala anđela i zaspala.
Harry's POV
Zar je pravedno da provedeš sate plačući u sobi?
I sve nam se poruši kao kule od pijeska,prestajemo vjerovati ljudima,pa čak i onima kojima smo vjerovali najviše i najduže.
I neke stvari prebolimo brzo,nekima se smijemo,a neke ne prebolimo nikada.
Ni nakon dosta vremena gdje smo imali mali milijun sretnih stvari koje su nam se događale kroz niz godina.
"Aaa!",čaša koju sam prethodno držao i iz nje ispijao vodu,ispala mi je brzinom munje iz ruke i pretvorila se u komade stakla ispod mojih nogu dok mi se bol iz šake nesvjesno brzo i jako širila kroz cijelu desnu ruku.
Ne da boli,ovo peče i nikako ne mogu zaustaviti.
Bol i vrućina se dalje šire cijelom desnom stranom tijela dok potpuno paraliziran padam na hladne kuhinjske pločice i pridružujem se komadima stakla.
Od boli jedino mogu vikati i zapomagati,ali nešto me presijeca gore od boli kada u glavi vidim Charlotte kako pada na pod i doktori je nose na rukama.
Osjećam istu bol kao i ona.
I neće prestati dok i njoj ne prestane.
Samo da im bude dobro.
Samo to želim.Više od ičega.
Charlotte's POV
Želim otvoriti oči,ali ne mogu.Suviše mi je teško.
Bol je prestala,nema je više.
"Gospođo Evans,vaša kćer bi se trebala ubrzo probuditi,molim vas smirite se,sve je u redu."
"Što joj je bilo?! Odmah mi recite."
"Christina,smiri se,pusti neka ti doktorica sve objasni."
Čujem doktoricu,Christinu i Marka kako razgovaraju.
Svim naporima pokušavam otvoriti oči,ali ne mogu.
Želim im svima reći da sam tu i da ih čujem.
Mama,tata,tu sam!
"Gospodine i gospođo Evans,vaša kćer je imala rani porođaj."
"Porođaj?!",oboje su viknuli i ovaj put sam polako počela otvarati oči.
Nisam mogla ništa reći,grlo kao da mi je bilo isušeno i užareno.
"Vi niste znali?"
"Ne,nismo.",rekao je Mark.
"Je li beba u redu?"
Pitanje koje sam i ja htjela postaviti,postavila je moja mama umjesto mene.
"Da,s vašom unukom je sve u redu."
Glasno sam izdahnula,napokon bivajući mirna.Oni su očito čuli taj izdah i okrenuli su se prema meni.
"Charlotte."
"Gospođice Evans."
"Vode..",nekako sam izustila,a trenutak kad sam okusila vodu,dobila sam nagon za povraćanje.Doktorica mi je pružila neku metalnu posudu u koju sam automatski počela poveaćati.
"Doktorice,od čega joj je to?"
"Od anestezije.Takva reakcija je potpuno normalna.",nakon što sam ispovraćala sve što sam danas stavila u sebe,naslonila sam se na jastuk i pokušala se uspraviti u sjedeći položaj,ali me trbuh jako zabolio.
"Charlotte,morat ćeš mirovati najmanje mjesec dana budući da si rano rodila,dok ti rana ne zacijeli."
"Uff,dobro.Samo mi se užasno spava.",polako sam počela zatvarati oči,na što mi je doktorica odmah otvorila oči i prodrmala me.
"Ne! Ni slučajno ne smiješ zaspati,Charlotte."
"Zašto doktorice?"
"Izgubila si puno krvi i ako počneš spavati,krv se može početi odlijevati iz tebe te bi mogla iskrvariti."
"Koliko dugo ne smije spavati?"
"Unutar ova 24 sata ni slučajno ne smije.Ova prva 24 sata su najbitnija za nju i za dijete."
"Kad smo već kod djeteta,mogu li vidjeti svoju bebu?"
"Naravno,Charlotte."
Nakon par minuta,medicinska sestra je dovezla malena kolica sa mojom bebom unutra.Isprva je nisam vidjela,ali kad ju je dovezla do mene,odmotala rozu dekicu sa nje,ugledala sam bebicu roskaste boje kože koja mirno spava.
"Moja malena.",tiho sam izustila dok sam ju gledala s divljenjem.
"Uzmi ju,Charlotte.",rekla mi je doktorica dok sam ja pružila ruke prema njoj da ju uzmem,ali nisam znala kako.Jednostavno,previše sam se bojala da joj se nešto ne dogodi.
"Umm,mama? Pomoć,molim.",pomalo kroz smijeh sam rekla,ni ne primjećujući da Christinu nazivam mamom.Valjda sam previše zaokupljena bebom,pa ne obraćam pažnju na to što govorim.
Christina mi se nasmiješila s laganom naznakom suza u očima koje je brzo povukla dok je polako uzimala bebicu i nosila ju prema meni dok sam ja pružala ruke da ju preuzmem.
"Polako,Charlotte,samo polako.Sad ju desnom rukom primi za leđa,a lijevom joj pazi na glavicu."
Ushićena,ali smirena sam napravila kako mi je rečeno.
Primila sam svoju djevojčicu u ruke.
I tada sam shvatila da mi on nedostaje.Jako nedostaje.
Zbog prenošenja,zaplakala je te sam ju polako i nježno poljubila u čelo i tiho ju umirivala.
"Ššš ,malena.Sve je u redu,tu sam.",par puta nakon što sam ju ljuljuškala,opet se umirila i počela me dojiti.
Nasmiješila sam se dok sam ju gledala.
"Čestitam,Charlotte.",rekla je doktorica te mi prišla i nježno me zagrlila.
"Bila si odlična,svi smo vjerovali u tebe i svi su čekali ispred operacijske sale i ispred bolnice dok operacija nije završila."
"Hvala doktorice.Svima poručite da smo dobro i da ih ja i malena Isabelle pozdravljamo."
"Hoću,Charlotte,budi bez brige."
"Čestitamo Lotzy.",tata i mama su me poljubili i opet svu pažnju preusmjerili na Isabelle u mojim rukama.
"Hvala vam što ste došli ovdje."
"Ni ne spominji,kćer si nam.Nego,jesi li sigurna da želiš biti samohrana majka?"
"Kako znate?"
"Rekla nam je doktorica.Zaista ne želiš da Harry bude ovdje?"
Da! Želim to više nego išta! Kako to ne
"Ne,tata.Ne želim.Molim vas,ne želim se uzrujavati.Poslije ćemo razgovarati o tome."
"Dobro.Znači,zove se Isabelle?"
"Da,Isabelle."
"A srednje ime?",upitala me mama.
Dat ću joj srednje ime koje je Harry uvijek želio.
To mu dugujem.
"Darcy.Isabelle Darcy Evans-Styles."
To mu dugujem.
AN
Taaraam! Rodila se Bella!!
Želim zahvaliti StylesMania14 što je napravila video za priču koji vam je sa strane i obavezno ga pogledajte!
Ne mogu joj se dovoljno zahvaliti!
Još samo 9 nastavaka,što mislite kako će ovo sve završiti?
Voli vas,
#Nanamaria.xx