"Evele, od kud ti ovdje?" upitala sam ga dok sam idalje stajala pored Ajdina a on nekoliko metara od nas, pored auta.
"Ko je on?" Ajdin me je upitao a svoj pogled nije skidao sa njega. Nisam ni ja. Gledala sam u njega kao opčinjena i uživala u činjenici da je došao opet u ovaj grad. Došao je zbog mene.
"On je..." zastala sam jer nisam znala kako da ga predstavim. Da li kao poznanika, druga ili kao nekoga koga sanjam noćima i o kome mislim danima?
"Ja sam joj drug." zatvorio je vrata auta i prišao nam bliže.
"Nisam te očekivala i večeras ovdje." nisam obraćala pažnju na Ajdina koji je stezao šake i nervozno udisao vazduh. Gledala sam u Evela i očima ga molila da ne shvati ništa pogrešno.
"Mislio sam da mi duguješ nešto, ali nisam znao da imaš dečka." odmahnula sam glavom i pošla objasniti da mi je Ajdin samo prijatelj ali nisam uspjela. Ajdin je izgovorio ono što nije imao pravo izgovarati.
"Da, ima dečka i ona ti nema apsolutno ništa dugovati. Sada se možeš okrenuti i otići. Ovdje nemaš šta tražiti." oduvijek sam mislila da kada nekoga voliš onda mu želiš sreću. Kod Ajdina to nije bilo tako, bio je previše posesivan i previše ljubomoran. O svojim riječima nije razmišljao i samo je mene povrijedjivao.
"Ajdine?!" okrenula sam se prema njemu ali on nije obraćao pažnju.
"Evele, sve ću ti objasniti." htjela sam se opravdati iako nisam morala.
"Ne moraš, Merima. Uredu je, razumijem sve. Samo nije fer od tebe što mi to nisi rekla." okrenuo se i pošao prema autu. Ajdinu ni jednu riječ nije rekao, nije se spuštao na njegov nivo i glumio agresivnost kao što je to on radio.
"Evele, stani molim te. Želim ti objasniti, stvarno nije tako." potrčala sam prema njemu ali me je Ajdin uhvatio za ruku i već je bilo kasno. Evel je bio u autu i odlazio. Ja sam stajala i gledala odlazak koji me je tada zabolio ali bijes je ipak uspio nadjačati bol. Istrgla sam ruku iz Ajdinove onda kada je popustio stisak i odgurnula ga od sebe.
"Šta radiš ti? Misliš da imaš pravo izgovarati riječi koje si izgovorio i sebi davati uloge u mom životu koje ti se prohtiju?" bijes mi je sijevao iz očiju i nije mi bilo na pameti da ga možda povrijedjuem. Nije ni on razmišljao o mojim osjećajima, zar sam ja trebala o njegovim?
"Ko je on, Merima?" nije vidio ili nije htio vidjeti dalje od svojih osjećaja.
"Uništio si sve, shvataš to? Ajdine, dobro zapamti moje riječi. Izmedju nas nikada, ali nikada ništa neće biti. Čuješ li me?" glasno sam govorila i nije me bilo briga što me komšije ili mama čuju.
"Pitao sam te nešto, odgovori mi!" bijes se čitao i na njegovom licu, samo što njegov bijes nije bio opravdan.
"Nisi imao pravo reći mu da si mi nešto što nisi. Uništio si svaku priliku za sve što je moglo da bude. Kako možeš misliti samo na sebe? Kako, Ajdine?" prišla sam mu i stavila svoje ruke na njegova ramena, gledajući ga ravno u oči.
"Mogu, jer želim biti sretan." odgovorio mi je sa nekom tugom u glasu koju tada, od svog bijesa nisam primjetila.
"Na putu ka svojoj sreći uništavaš tudje sreće. Jako sebičan potez." gledao me je u oči, dokazujući mi samo da je ponosan na ono što je napravio.
"Ali ti ne shvataš da bi sa mnom bila sretna." tjerao je po svome.
"Ajdine, bio si mi drug od večeras više ni to nisi." skinula sam ruke sa njegovih ramena i polako koračala, stepenicu po stepenicu do ulaznih vrata dok je on stajao nepomično na istom mjestu. Morala sam to uraditi, jer nije bio prvi put da kvari moju sreću. Radio je to i ranije samo što nisam shvatala. Mislila sam da mi je prijatelj, ali zar prijatelj nije osoba koja želi da ti budeš sretan? Ajdin je oduvijek mislio samo na svoja osjećanja, to sam tek tada shvatila.
Suze koje sam svo to vrijeme gutala napokon su pronašle svoj put niz moje lice, onda kada sam zatvorila ulazna vrata i naslonila se na njih. Na grudima sam osjećala preveliki teret od kojeg nisam mogla disati ali sam idalje stajala na nogama. Uvijek sam hrabro podnosila bol, sa rukom ispod ruke s njim sam stajala i znala sam da nikada ne smijem pasti. Znala sam da ne smijem sve dok nisam osjetila bol
ljubavi.
"Zašto si se svadjala sa Ajdinom?" gledala sam u zabrinuto lice svoje sestre ali nisam mogla progovoriti od suza koje su neumorno tekle niz lice. Nisam znala, a ni sada ne znam, zbog čega sam tačno plakala i šta me je to boljelo. Da li zbog oca, gubitka prijatelja ili zbog toga što je Evel sve pogrešno shvatio i otišao a ja nisam znala da li ću ga ikada više vidjeti. Jednim tihim jecajem sam pokazala Lejli da mi treba zagrljaj. Samo jedan zagrljaj da se opet sastavim, pomirim sa činjenicom da je sve moralo tako da bude i na kraju, trebao mi je zagrljaj utjehe koji će mi reći da će sve biti uredu. Zagrlila me je i šaputala nešto na uho poput riječi da je uvijek tu za mene. I stvarno je bila, onda kada su svi odlazili ona mi je brisala suze.
"Lejla, koliko tačno vremena treba proći da se možeš zaljubiti u nekoga?" nisam baš znala šta tačno znači voljeti nekoga ali tog ljeta i to sam naučila.
"Nekada je potreban samo jedan pogled ili jedan dodir da se zaljubiš u nekoga, a nekada možeš stoljeća provesti s nekim a da ga ne zavoliš. Nikada ne dopusti sebi da budeš s nekim koga ne voliš dok ti za drugog kuca srce. Uvijek idi za onim koga srce izabere pa makar bio i pogrešan." obrisala mi je suze sa lica, kratko poljubila u obraz i otišla u svoju sobu. Htjela sam je još mnogo toga pitati o ljubavi ali nisam, jer sam znala da je ista ta ljubav boli. Lejla je voljela nekoga ko nikada nije bio njen. Njihova ljubav bila je zabranjena. Govorila mi je da idem za onim koga srce izabere a ona nikada nije pošla za onim kojeg je njeno izabralo. Nije imala hrabrosti krenuti s njim na put ljubavi. Bilo je noći kada sam je slušala kako u četiri zida svoje sobe tiho jeca i moli Boga da joj pokaže pravi put. Nakon svake te noći ustajala je ujutro sa osmijehom na licu, i sestra mi je bila živi dokaz da najljepši osmijeh imaju tužni. Nisam željela da me kao nju ljubav boli. Samo sam htjela biti sretna i voljena.
Cijelu tu noć razmišljala sam o njenim riječima, o svojim riječima koje sam uputila Ajdinu i na kraju, razmišljala sam o Evelovim riječima koje su mi najviše odzvanjale u glavi. "Ne moraš, Merima. Uredu je, razumijem sve. Samo nije fer od tebe što mi to nisi rekla." A nije razumio, i jedno što nije bilo fer je to što je Ajdin izgovorio. Njegova glupost nije imala kraja.
Poželjala sam da mu sve objasnim, ali kako sam mogla kad nisam imala nikakav kontakt s njim. Jedino što sam o njemu znala bilo je ime i grad u kojem živi.
Ali ono što je mene brinulo najviše od svega bilo je to, zašto mi je uopće stalo. Izgleda da nisam htjela samoj sebi priznati da mi se Evel svidja, da sam se na kraju krajeva zaljubila. Onako ludo, tinejdžerski, po prvi put, iskreno......
_____
Još jedno poprilično kratko poglavlje ali ništa manje bitno. Šta mislite o Evelovom potezu? Ispravan ili je ipak trebalo da sasluša i Merimu? Pišite mi vaše utiske u komentare❤
YOU ARE READING
Pjesma jednoj Merimi ✔
Romance"Ovu pjesmu posvećujem jednoj Merimi, koja me je nekad voljela više od života. Bio sam joj prvi poljubac, prvi ples na kiši, prva topla zima i prvo hladno ljeto. Jebi ga, lutko, nisam znao s tobom. Htio sam ti svijet u roze obojiti ali nisam razliko...
