-Ne spominji ljubav- {d.m}

-Haljina-

"Astrid, jednom ćeš me shvatiti"
Nakon što je pristala, sjela je na rub kreveta, okrenutim leđima prema Dracu i Severusu.
Nije bilo jasno ko je od njih troje teže disao, ni kome su misli bile mračnije. Poput stijene koja se nastanila na njihovim grudima i ometala slobodan protok kisika.

Astrid je djevojka koja je preko noći sve izgubila, nije ni slutila da joj je Bog predodredio da bude sretna i da je sve ono što ona sad misli da je 'gubitak' zapravo jedan veliki dar.
Nježni dlanovi prekrivali su joj uplakane i crvene obraze.
Ispuštala je tihe jecaje, zbog čega je Severus poželio da se pretvori u crni prah, i da ga neki vjetar otpuše u nepoznatom pravcu.

Jedini njegov cilj bio je samo da je zaštiti i održi obećanje koje je dao pokojnoj ženi.
Sve će učiniti za njihovo blago.
Olovnim i nesigurnim koracima joj se primakao i spustio pored nje na krevet.
Povukao je topli očinski zagrljaj. Nije se opirala, ali nije ni uzvraćala.

Draco je sklonio pogled od njih, dok je osjećao veliki teret na grudima.
Probijalo ga je snažno, želio je da ona pati, a sad on pati jer je povrijedio.
Astrid nije imala nikoga da se osloni na njega, osim Severusa.
On je opet imao majku koja mu je bila podrška i bezuslovno ga je voljela.
Imao je i oca, opet kakvog- takvog, znao je da ne bi dopustio da mu se nešto loše desi.

"Astrid, smiri se"
Snape je procijedio kroz zube.
Najradije bi sve prekinuo, uzeo kćer i odveo je daleko odavde, ali je znao da bi ih Voldemort našao.
Ovako, dok je pod zaštitom Malfoya, i dok nosi njihovo prezime, Riddle i neće znati da je živa.

Nekako je uspio umiriti, nakon čega je utonula u san.
Pokupio je četkice i palete koje je razbacala i vratio uredno na mjesto.
Draco je kupio komade papira koje je poderala u naletu bijesa.
Zastao je, kad je ugledao divno naslikanog Kljunoslava.
Njene ruke su stvarno nešto posebno, stvaraju magiju, a da nije ni svjesna toga.

"Ja i ti moramo razgovarati"
Snape ga je povukao za nadlakticu, i izveo iz sobe.
"Šta si joj uradio?"
Prosiktao je kad se smjestio u udobnu crnu fotelju svog kabineta.

"Pretjerao sam, rekao sam stvari koje nisam trebao."
Iskreno je priznao, jer je i sam iskrenost najviše cijenio. Nervozno je sklanjao pogled od njega, i gledao u pravcu bočica sa napitcima.

"Draco"
Očekivao je od Snapea da grmi, da vrišti, ali da zadrhti i pusti suzu pred njim, nije nikako, "uvijek sam te štitio i volio" zastao je i stavio glavu na dlanove, a laktovima se pridržavao za drveni stol, "zato te molim, nemoj da je povrijeđuješ. Dovoljno je propatila u životu. Lucius ti je sve ispričao?"

Stiskao je pesnice jer je na taj način pokušao otkloniti bol koju je osjećao.
Ovaj čovjek samo brine i nastoji zaštiti kćer, nema izbora, a on se prema njoj tako divljački odnosio.

"Ispričao mi je, znam da Riddle ne smije saznati da je ona živa, da će je naše prezime štiti. I da ne smije biti sa Potterom jer ima prokletstvo u sebi."

Snape je klimnuo glavom, i skupio svoje guste obrve.
"Da. Zato te molim, ako već moram da je dam vama." Sakrio je pogled, dok se svako osjećanje u njemu slamalo, "nemoj joj nanositi bol, čuvaj je, onako kako bih je ja čuvao."

"Imate moju riječ, Astrid će biti sigurna i učinit' ću sve da bude sretna."
Snape ga je zagrlio kao sina, i bio mu nevjerovatno zahvalan za ono što čuje, kao da je Draco svojim riječima bar na kratko otklonio sivilo u njegovoj duši.