1.

200 28 32
                                    

Dunavska ulica tog toplog prolećnog dana bila je još lepša nego inače. Jedno od najstarijih i najznačajnijih šetališta Novog Sada, sada je sijalo u svom punom sjaju.

Na samom početku ulice, prepoznatljiva po svojoj cigla crvenoj fasadi, nalazi se Gradska biblioteka i čitaonica, koja broji više od dvadeset i pet hiljada članova. Ovde se svake godine održava niz različitih programa, književnih večeri, kreativnih radionica i likovnih izložbi.

Malo dalje muzej Vojvodina zajedno sa svojom širom okolinom, travnjacima i dugim zemljanim stazama, ponosno stoji na mestu gde se u dvadesetom veku nalazila gostionica "Kod engleske kraljice", i svojom lepotom privlači razne turiste i posetioce.

Sa leve strane, iz Dunavskog parka, na njega, poput stražara, gleda skulptura Nimfe, osnova fontane sa prstenasto raspoređenim vodoskocima, delo novosadskog vajara Đorđa Jovanovića. Kad bi malo dublje zašli u unutrašnjost parka, mogli bismo naići na spomenike i biste Đure Jakšića, Miroslava Antića i Branka Radičevića, i mogli bi se opustiti pod visokim krošnjama listopadnih, ali i zimzelenih stabala. Prvo drveće zasađeno je ovde još sedamdesetih godina devetnaestog veka i, i dalje se čvrsto drži na svom mestu, odolevajući i vetru i kiši i svakoj prirodnoj ili čak društvenoj nedaći.

Raznobojne višespratnice svojom neobičnom arhitekturom i starinskim izgledom, deluju kao da su deo neke bajke, a ne stvarnog života. Brojne poslastičarnice i restorani ispunjeni su ljudima, koji sede u baštama i uživaju u suncu.

Za jednim stolom bila je i ona.

Sofija Simić, dvadesetsedmogodišnjakinja, koju svi mnogo češće zovu Sofka, po glavnom liku poznatog romana "Nečiste krvi" Borisava Bore Stankovića, naručila je samo čašu vode i zavalila se na mekani jastučić sa cvetnim dezenom, čija je uloga bila da štiti leđa posetilaca od hladnće niskih neudobnih gvozdenih baštenski stolica.

Njena duga tek oprana kosa sa mirisom lavande i boje tamnog šumskog meda rasula se po njenim ramenima, preplićući se sa resama njene lake letnje haljine. U smeđim očima oslikavalo joj se nebesko plavetnilo, ali joj je pogled ipak bio nekako prazan i dalek. Slana tečnost ponovo je počela da se skuplja na ivicama njenih kapaka, ali ju je ona brzo obrisala, ne dozvolivši joj da pređe onaj ustaljeni put duž njenog bledog obraza. Ispustila je jedan težak uzdah, za koji joj se činilo da je dovoljno velik da bi, poput vetra, mogao da odnese sve njene probleme i rasprši ih negde visoko u atmosferi, daleko od nje same, ali ipak nije bio.

Naglo se ispravila i dohvatila svoj telefon. Nadala se da će se na ekranu pojaviti nešto što će joj skrenuti misli sa neprospavane noći, ali kako se to nije desilo, uzela je slušalice i odličila da se, umesto svojoj, prepusti tuđoj tugi. Nekada je najlakše osloboditi se sopstvenog bola, fokusiranjem na tuđi, jer tada shvatimo da situacija u kojoj se trenutno nalazimo nije ni najmanje toliko strašna u poređenju sa nečim što je neko drugi iskusio. Možda je to samo obmanjivanje samog sebe, ali je delotvorno i dođe kao pravi melem na ranu.

Nedaleko od nje, na zagrejanom popločanom putu, stajao je on. Aleksandar Mihailović svojim veštim izvođenjem i opojnim zvucima gitare, ulepšavao je dan prolaznicima, kada ju je ugledao. Usamljena dama privukla mu je pažnju ne zbog svog neobičnog stila oblačenja, već zato što je delovala kao da ima jedan od onih dana kada bi vam bilo kakva vrsta društva dobro došla.

Prišao joj je oprezno i polako, na sličan način na koji bi prišao malom divljem zecu, osetljivom i na najmanje šumove. Seo je naspram nje i uputio joj jedan nežan umirujuć osmeh.

-Mogu li da čujem?

Sofija je nevoljno izvadila jednu slušalicu i pružila je čudnom strancu, izgleda obožavaocu muzike.

-Ljubavni problemi?- pogodio je, već nakon prvih taktova "Ti samo budi dovoljno daleko" Generacije 5.- Ne moraš ništa da mi kažeš, ako ne želiš. Ali, vidi, ove žalopojke ti neće pomoći. Ne kažem da su ovakve pesme loše. Naprotiv, ovo je jedna od mojih omiljenih. Samo...

Aleksandar je iz svoje gitarske torbe izvadio mali srebrni disk duž kojeg su se slivale sve boje duge i spustio ga kraj Sofijine snežne ruke sa izraženim modrim venama. Ispio je vodu iz njene čaše, ostavio par novčanica, koje je stekao zahvaljujući svom današnjem nastupu, stavio gitaru na leđa i krenuo prema Beogradskom keju.

Sofija je još neko vreme posmatrala oblake, koji plove nebeskim svodom i formiraju najneobičnije oblike za koje čak i ne postoje tačno određeni nazivi, a onda je i za nju bilo vreme da pođe.

U svom utočištu, svom stanu od samo par kvadrata, srušila se na krevet, koji je jutros zaboravila da namesti i zajecala. Nakon čitavog dana suzdržavanja, konačno je dopustila emocijama da je preplave i plakala je kao nikada pre.

Onda je na podu ugledala CD, današnji poklon od potpunog stranca. Njen misteriozni pomagač mogao joj je samo reći naziv dela ili ime izvođača i ona bi ga lako pronašla na internetu. Ovako, taj komad plastike, delovao joj je jako staromodno i neprivlačno, ali je ipak odlučila da ga posluša.

Umilna melodija počela je da joj obuzima telo. Ono što joj je ležalo duboko u srcu, kao na dnu nekog mračnog ponora u koji je ona svakog dana sve više propadala, pitajući se hoće li ikada stići do dna i prekinuti to iscrpljujuće putovanje, sada su počeli da se podižu. Neobična dinamika ispunila joj je um i činilo joj se kao da leti. Reči joj nisu delovale poznato, ali boja glasa svakako jeste. To je bio on. Iako je sa njom podelio samo par kratkih rečenica, ona je odmah shvatila da je ova pesma njegova, da je on svirao samo za nju.

...Tako se čovek navikne na sve.
Ono što je nekada pravilo rane,
sada neće stvarati nove.
Emocije su prolazne...

Od silnog uživanja, sklopila je oči i utonula u san sa velikim osmehom.

TišinaWhere stories live. Discover now