Četrnaesto poglavlje

2.3K 181 21
                                    

Već je bio sumrak kad su sleteli na niški aerodrom. Lav je navukao kapuljaču Ivani i slatko je poljubio. Čim su se vrata aviona otvorila, na njima se pojavio jedan od aerodromskih službenika. "Dobar dan, rečeno mi je da vas samo sprovedem do izlaza sa aerodroma.", promrmljao je radoznalo gledajući u osobu sa kapuljačom i spuštene glave.

Muškarci su klimnuli glavama i pošli za njim. "Hvala.", Lav je promrmljao na izlazu i dao čoveku novčanicu od petsto eura. "Nikad nas nisi video.", promrmljao je, kad ga je ovaj zbunjeno pogledao.

"To se podrazumeva. Hvala, gospodine.", promrmljao je, okrenuo se i otišao. 

Lav je čvršće stegao Ivaninu ruku i poveo je ka mercedesu zatamljenih stakala. "Idemo pravo kod tvojih?", Mitke je upitao čim su ušli u automobil. "Ćao, Ivana, drago mi je da te ponovo vidim.", raspoloženo je rekao.

Osmehnula mu se. "I meni što vidim tebe."

"I?"

Lav je klimnuo glavom. "Da, želim da razgovaram sa njima i da odmah znam na čemu smo.", progunđao je. "Znaš li gde su?"

Mitke se nasmejao. "Ja, druže, sve znam.", rekao je i pokrenuo automobil.

Nakon dvadeset kilometara vožnje našli su se u selu Krajkovac, smeštenog na obroncima Malog Jastrebca. Lav je osetio kako mu srce lupa u grudima. Zadnji put je ovde bio pre dvadeset godina, onog dana kad su mu roditelji rekli da ne žele više da ga vide. Znao je da su dobro i da su još uvek zdravi i pokretni, imao je svoje ljude koji su se brinuli da sve sa njima bude u redu, ali im više nikad nije prešao kućni prag. Mitke je parkirao automobil i pogledao u Lava preko retrovizora. Znao je koliko je ovo njegovom prijatelju teško i koliko se bori sam sa sobom. Pogledao je u Ivanu. "Idem sa tobom."

"Možda bi najbolje da sačekaš ovde sa njima, lepotice."

Odmahnula je glavom. "Ne, idem sa tobom.", tvrdoglavo je rekla.

Klimnuo je, izašao iz automobila i pružio joj ruku. Spustila je ruku u njegovu, pa i sama izašla. Osmehnula se na prizor ispred sebe. Mala, prizemna kućica, okružena borićima bila je smeštena na sredini placa i u ovom trenutku sva okupana u belo. Mogla je da zamisli tu kućicu okruženom cvećom u toplim, letnjim danima. I mogla je sebe da zamisli ovde. "Očaralo te je.", Lav je primetio.

"Jeste. Jesi li spreman?"

Klimnuo je glavom. "Jesam, idemo.", tiho je rekao i poveo je sa sobom. Pokucao je na vrata i čuo očevo tiho "evo". Na trenutak je pomislio da će ga noge izati. "Dobro veče, tata.", promumlao je.

Starac je raširio oči kad ga je ugledao. On više uopšte nije verovao da je Lav živ, a kamo li da će se ikada više pojaviti na njihovim vratima. "Lave, pobogu...", promucao je, a onda ga privukao u svoj zagrljaj. "Hajde, dođi, dođi da te majka vidi.", uzbuđeno je rekao, pa tek u tom trenutku video osobu sa kapuljačom na glavi, kako stoji iza Lava. "Uđite i Vi, slobodno."

Ivana je klimnula glavom i ušla za Lavom. Nije se setila da još uvek ima kapuljaču, koja joj je prekrivala celo lice. Nju je potresao susret oca i sina i samo je toga bila svesna u tom trenutku. Uhvatio ju je za ruku i poveo je za ocem. "Ko je sad, Jovo?", prvo se čuo nežan ženski glas, a onda se pojavila i sitna starica sa maramom na glavi. Vrisnula je i ispustila staklenu činiju punu tek ispečenih kiflica. "Sine, sine majkin... Lave...", zacvilela je, pa uzela njegove šake u svoje.

Privukao ju je u zagrljaj i jako je stegao. "U redu je, majko, ne plači. Hajde, smiri se. Doveo sam ti nekoga.", tiho je govorio i jako je grlio. 

Drhtavim rukama je obrisala staračko lice. "Ko je to, Lave?"

Okrenuo se, pogledao u Ivanu, pa se nasmejao. "Skini kapuljaču, ljubavi."

Podigla je ruke i skinula kapuljaču. Lavova majka je ciknula. "Gospode Bože, kako je lepa. To ti je žena?"

          

Osmehnuo se. "Biće. Ukoliko uspem da je zaštitim.", tiho je rekao.

"Sedi, dete, sedi. Sad ću ja skuvati kafu, još uvek je piješ kao nekad, zar ne?"

Lav se nasmejao. "Još uvek, majko, samo niko je nikad nije skuvao kao što si ti to radila."

"Ti, dete?"

"Istu kao i Lav.", Ivana je tiho rekla.

Starica je klimnula glavom i otišla, a otac ga je ozbiljno pogledao. "Da je zaštitiš? Od koga i čega, Lave?"

"Da li si čuo za nestalu pastorku ministra?"

Klimnuo je. "Čuo sam, ali nisam pratio. Nemam ja želudac za takve stvari više, Lave."

"Ona sedi preko puta tebe, ćale. Mislio sam, ukoliko nas prihvatite, da ostanemo ovde, dok ja sve ne završim. U suprotnom, moramo za Beograd i u hodu da smislim šta dalje."

"Ona je dobrovoljno ovde?"

"Jesam, gospodine. Do sad sam bila u Rusiji, bilo mi je lepo tamo, bila sam slobodna, ali ja sam želela da se vratim sa Lavom. Po bilo koju cenu."

Čovek je klimnuo glavom. "Dobro došli ste. Ovo je malo selo, većina nas je matora i, verujem, mnogi neće ni znati ko si."

"Ima li praznih kuća u okolini?"

Starac je frknuo. "Koliko želiš, Lave. Ova do nas, Mira i Milan su pomrli, naslednika nema. Stoji i propada."

Klimnuo je i pogledao u Ivanu. "Sačekaj me ovde, idem da momcima kažem šta dalje da rade."

Klimnula je glavom i on je otišao. Njegov otac ju je pogledao. "Kako ste se upoznali?"

Pocrvenela je. Znala je da se ovi roditelji ne slažu sa izborom svoga sina, a ona nije želela da ih ponovo dovede u konflikt. "Slučajno, u teretani. Na jedinom mestu gde sam ikoga mogla da upoznam. Sprijateljili smo se, ispričala sam mu šta se događa i tako je sve krenulo.", promumlala je.

Čovek se nasmejao. "Očajan si lažov. Kako ste se zaista upoznali?"

Još jače je pocrvenela. "Izvinite. Kidnapovali su me, kako bi od očuha tražili pare, ali kad sam Lavu ispričala istinu, rešio je da mi pomogne i zaštiti me. Predala sam mu snimak, za taj snimak bi mu moj očuh dao šta god poželi, ali je Lav rešio da napravi sve ovo.", progunđala je.

"Nisi se složila sa tim?"

"Naravno da nisam i ne bih. Sad nisam u opasnosti samo ja, već i Lav, njegovi ljudi, ljudi koji su mi pomogli u Rusiji, ljudi koji su došli sa nama iz Rusije. Evo sad i Vi. Previše je to ljudi, gospodine."

"Zovem se Jovo, pa me tako i zovi. Lav je oduvek radio samo onako kako je mislio da treba. Nismo se složili sa tim i on je otišao. Pokušavajući da ga sprečim u toj njegovoj nameri, izgovorio sam šta sam izgovorio. Nisam to mislio, mislio sam da će se predomisliti i ostati, ali on je otišao i nije se vratio više, sve do sad. Nisam spreman da ponovo izgubim sina, niti mogu da zatvorim oči pred nepravdom koja ti je naneta. Stari smo mi ljudi, ali još uvek možemo da učinimo nešto za ovaj svet."

Osmehnula mu se. "Hvala, Jovo."

"Gde je Lav?", njegova majka je upitala kad je ušla unutra. Spustila je kafe ispred njih i sela do Ivane.

"Otišao je da našim prijateljima kaže gde mogu da se smeste."

"Prijateljima?"

"Da."

Uskoro se Lav vratio sa Alehandrom. "Smestili su se. Alehandar će ostati ovde. Ivana, možeš li doći na minut?"

Klimnula je i krenula za njim. "Problem, zar ne?"

Njen spas -Završena-Where stories live. Discover now