BITTER LOVE

BITTER LOVE 5.DIO

/JADE'S P.O.V/

Lory i ja smo još nakon nekog vremena sjedile u kafiću razgovarajući o koje čemu. Priznajem da mi je sada veliki kamen pao sa srca kada i ona zna cijelu priču. Makar znam da sam joj sada uznemirila cijeli život i kako sada vraća te neke situacije u glavi, ali tako je očito moralo biti. "Ajme već je toliko sati."-Kaže mi Lory pokazujući sat na mobitelu i mislim da je vrijeme za polazak. "Da već smo dugo ovdje. Mislim da nam je vrijeme da krenemo prema doma. Sada sam samo gladna od ove kave."-Kažem, a ona kimne glavom. Pokupile smo ponovno stvari i krenule prema doma.

Hodajući prema doma nismo pretjerano ništa rekle. Više smo samo hodale pognute glave i jedva čekale da stignemo kući. Lory me dopratila do ulaza u stan i zagrlila. "Volim te. Zapamti to, bez obzira na sve ovo danas. I molim te nemoj da sada brinem za tebe jer mislim da ćeš mi pasti u kroničnu depresiju."-Kaže mi i ja se blago nasmijem. "Znam Lory. Volim i ja tebe. Ne brini se. Neću pasti u kroničnu depresiju. Samo se sada trebam jako dobro odmoriti da procesuiram sve. Kao što bih trebala i ti. Zato vidimo se sutra u isto vrijeme na istom mjestu. Naspavaj se."-Kažem i mahnem joj u znaku pozdrava, na što ona uzvrati i ode. Ulazeći u stan, čujem kako mi u džepu zazvoni mobitel. Izvadim ga iz džepa i vidim kako imam novu poruku sa nepoznatog broja. "Neću se sada s time zamarati."-Kažem samoj sebi i mobitel sklonim na stolić u svojoj dnevnoj sobi. Ruksak sam stavila na pod svoje sobe, uzela stvari i otišla sam pod tuš. Možda me opusti nakon cijelog ovog dana. Svoje friške, oprane stvari sam stavila na perilicu rublja, skinula sam odjeću sa sebe i ušla sam u tuš. Hladna voda padala mi je niz tijelo dok sam osjećala kako mi se mišiće grče, pa opuštaju, a misli prolaze glavom. Pa zar i sad moram baš razmišljati o tome? Smaknem misli malo sa toga dok po tijelu utrljavam svoj najdraži gel za tuširanje. Nježan miris nara lagano me opušta dok u pozadini slušam kako pljušti voda s tuša. Isperem se vodom i sa police u tušu uzimam šampon za kosu. Nježnim pokretima masiram tjeme i pokušavam pokriti šamponom svaki pramen svoje duge crne kose dok mi mobitel ponovno zazvoni. Isperem se brzo vodom, uzimam ručnik sa perilice, obrišem se i obučem svoju pidžamu. Kosu svežem u još jedan ručnik kako bi se donekle osušila i krećem prema kuhinji kako bih nešto pojela samo da mi želudac ne proizvodi čudne zvukove koliko sam gladna. 

Namažem Nutellu na kruh i uzmem mobitel u ruke da vidim tko me smeta. Dvije poruke s nepoznatog broja. Ulazim u poruke u kojima piše "Hej Dylan je. Ne znam da li imaš moj broj još uvijek unesen u mobitel ili ne, ali htio bih da se nađemo. Lory, ti i ja, pa da malo popričamo o tome što sam sve propustio u ovih zadnjih 5 godina." Srce mi je stalo na trenutak. Dlanovi su mi se počeli znojiti i drhtati kao da mi je netko upravo napisao da je netko umro, a ne kao da se Dylan javio. Brzo pišem poruku Lory da vidim je li i ona dobila tu istu poruku. "Hej Lory, jesi li se ti možda čula s Dylanom?" Pošaljem poruku i čekam da mi odgovori dok jedva zagrizem svoju šnitu kruha. "Ne zašto? Je li se tebi javio?"-Upita me nazad. Ostajem zbunjena jer mi više ima smisla da se javi njoj nego meni.

  Možda više nema njen broj? Možda ga je previše boljelo što ju nije uspio osvojiti, pa ga je obrisao? Možda je i dalje svjestan da nakon toliko godina ja stojim tu i čekam da se javi kako bih znao da sam uvijek tu za njega? Tisuću pitanja sada mi prolazi glavom jer mi je sve ovo toliko nelogično i nestvarno.

 Odgovaram Lory na poruku dok mi još uvijek drhte ruke koje su sada još i zamazane Nutellom. "Da javio mi se. Rekao je kako bi htio da se nađemo svo troje i popričamo o tome što je propustio u zadnjih par godina." "A što si ti odgovorila na to?"-Upita me. "Još ništa. Ne znam što da mu kažem i da li da uopće pristanem na to." Pošaljem Lory poruku i uđem u njegov chat. "Naravno. Puno toga si propustio, pa mislim da to zaslužuje jedno druženje kako bi ti sve rekle." "Može. Je li vam odgovara sutra oko 18:00h?" "Kada se čujem s Lory, javim ti da li može ili ne."- Pošaljem poruku i ubrzo nakon toga mi krene zvoniti mobitel. Lory. Javim se dok ona već s druge strane slušalice jedva diše od neizvjesnosti. 

"I što si mu rekla?"-Upita me uzbuđeno. "Kako pristajemo na to da se vidimo s njime, pa je pitao da li nam odgovara da se nađemo sutra oko 18:00h." "Naravno da nam odgovara!"-Kaže ushićeno, a meni mrak pada na oči. Ne znam da li sam spremna sjesti i razgovarati s njime. Bez obzira na to što je Lory sa nama. Jednostavno se bojim kako će se ponovo otvoriti stare rane, koje su tek sada skoro zacijelile. "U redu, onda ću mu sutra ujutro javiti da pristajemo. Sada želim uživati u ostatku svoje večere."-Kažem joj. "Može J. Onda se vidimo sutra."-Kaže mi i poklopi. Spustila sam mobitel nazad na stol i nastavila večerati.