I'll be your soldier

Mogu posuditi tvoju knjigu

**Elly's pov**

Svakim korakom sam sve uvjerenija da ću umrijeti. Sporo se krećemo, a bakterije sigurno neće čekati da uđu u moju svježu ranu. Eh, što mi učini medicinska škola. Koliko god se trudila šetati, toliko sam usporavala. Adam je to primijetio te smo sjeli. Tako mi je neugodno u ovoj tišini, a ne želim ju razbiti. Odjednom tišinu razbija Adamov povik nekom dječaku. Pametnjaković se sjetio platiti dječaku da odvede moju biciklu kući. Da nismo posvađani rekla bih mu da je pametan, no sad sam prešutjela komentar. Mislila sam da ćemo se polako uputiti kući, no on me povukao u naručje i podigao. Kako sam se samo prepala da ću mu ovako izubijana pasti i još se više ozlijediti. No biti u njegovom, ajmo to nazvat naručju, je prokleto dobar osjećaj. Miris dobro poznatog parfema me smirio te sam se opustila. Zbog tog sam mu sigurno bila još teža za nositi. Prolazeći kroz mjesto sam opazila mnogo znatiželjnih pogleda i to mi je stvaralo određenu dozu nervoze i veliku neugodu. Zamolila sam ga da požuri, a glas mi je zazvučao tako očajno. Pa ne može se reći da nisam bila očajna, onako prljava, krvava, u naručju dečka ko neka jadna princeza koju je njezin princ spasio.

„Znaš, izgledamo kao princeza u nevolji i njezin spasitelj plemeniti princ." Rekao je istog tren kad je meni ta misao pala na pamet. Počela sam se smijati.

„Što sam sad rekao?" upitao me i pogledao u oči, prvi put nakon svađe. Mrzim taj pogled, kao da mi može dušu pročitati.

„Ja sam pomislila isto to." Rekla sam sad malo veselijim glasom.

„Isto razmišljamo. Evo princezo, stigli smo." Rekao je te otvorio ulazna vrata mog dvorišta. Ušli smo i u kuću gdje je moja mama, paničarka, stvorila takvu strku.

„Mama, dobro sam. Idi po antiseptik i pamuk i diši!" naredila sam joj dok me je Adam smještao na kauč.

„Moj posao je obavljen." Rekao je i otišao dok sam ja mamu pokušavala smiriti. Nisam mu stigla ni zahvaliti. Očistila sam rane, stavila flastere i malo ledenih obloga zbog otekline. Mama se napokon smirila i dopustila mi da joj sve ispričam. Ukratko, imam zabranu odlaska na plažu sama. Da me noga nije ubijala, sigurno bi me ubijale misli o Adamu i njegovom naručju. Možda sam ipak pretjerala, nije on kriv za moja očekivanja i razočarenja. Odlučila sam mu poslati poruku i zahvaliti mu.

„Plemeniti prinče, hvala na spašavanju." Napisala sam i poslala. No kako su tablete protiv bolova bile jake, odmah sam zaspala.

Ujutro sam se probudila negdje oko podne, sva oblivena znojem. Noga me ubijala. Nisam znala što ću te me tata odveo na hitnu. Snimili su mi nogu i utvrdili da imam samo jaki udarac. Srećom nije bila slomljena. Vidjela sam Deana koji m je obećao da će me posjetiti.

„Nema na čemu, princezo. Vaš konj na dva kotača bit će ubrzo spreman za ponovne avanture." pisalo je u poruci koju sam tek predvečer vidjela. Neću mu ništa odgovarati. Kako mi je liječnik propisao mirovanje do smanjenja bolova, već sam u sedam sati bila u krevetu, na Youtubeu. Mrzim što moram biti u krevetu, a vani je predivno nebo. Pričala sam malo s Adrianom, koja je sva u sedmom nebu s Lukeom. Kako je to slatko.

„Kako sam samo ljubomorna." Napisala sam joj nakon par njezinih slatkastih ispovijesti.

„Zašto?"

„Pa mene si totalno zanemarila." Odlučila sam joj reći istinu.

„Ma nisam."

„Jesi. Uopće mi se ne javljaš, ne pričaš sa mnom. Zaboravila si naše obećanje."

„Nisam zaboravila obećanje. Prijateljice iznad dečka. Ma ne stignem, imam posla oko kuće, a i mislila sam da si se pomirila s Adamom do sada."