Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

VIII

Pošto se vratio sa službe božje, osta Aleksej Aleksandrovič čitavo jutro kod kuće. Toga su ga jutra čekala dva posla: prvo, da primi i uputi deputaciju nacionalnih manjina koja se spremala u Petrograd a koja se sada nalazila u Moskvi; drugo, da napiše obećano pismo odvjetniku. Mada je bila pozvana na inicijativu Alekseja Aleksandroviča, deputacija je donijela mnogo nezgoda pa čak i opasnosti, te se Aleksej Aleksandrovič jako radovao što ju je zatekao u Moskvi. Članovi ove deputacije nisu imali ni pojma o svojoj ulozi i dužnostima. Bili su naivno uvjereni da se njihov posao sastoji u tome da izlažu svoje potrebe i pravo stanje moleći pomoći od vlade, a uopće nisu shvaćali da neke njihove izjave i zahtjevi podupiru neprijateljsku stranku i tako upropašćuju, sve. Aleksej se Aleksandrovič dugo s njima natezao, napisao im program od kojega se nisu smjeli udaljavati pa, pošto ih je otpustio, napisa pismo u Petrograd radi upućivanja deputacije. Glavni pomoćnik u tom poslu imala je biti grofica Lidija Ivanovna. Ona je bila specijalistkinja u poslovima oko deputacija i nitko kao ona nije umio praviti reklamu deputacijama i davati im prava uputstva. Kad je to završio, Aleksej Aleksandrovič napisa i pismo odvjetniku. Bez imalo krzmanja dao mu je ovlaštenje da radi po svome nahođenju. Pismu je priložio tri pisamca Vronskoga Ani koja su se našla u oduzetoj lisnici.

Otkako je Aleksej Aleksandrovič otišao od kuće s namjerom da se ne vraća u obitelj, i otkako je bio kod advokata i bar jednome čovjeku rekao o svojoj namjeri, osobito pak otkako je sve to živo pretočio na papir, sve se više i više privikavao na svoju namjeru te je sad jasno vidio mogućnost da se ona ispuni.

Pečatio je omot za odvjetnika kad začu zvučni glas Stjepana Arkadjiča. Stjepan se Arkadjič prepirao sa slugom Alekseja Aleksandroviča i uporno tražio da bude najavljen.

»Svejedno – pomisli Aleksej Aleksandrovič – to bolje: odmah ću ga obznaniti u kakvu sam odnosu prema njegovoj sestri te ću mu objasniti zašto mu ne mogu doći na ručak.«

– Molim! – progovori glasno skupljajući spise i spremajući ih u mapu.

– E pa vidiš li da lažeš, kod kuće je! – odgovori glas Stjepana Arkadjiča lakaju koji ga nije puštao, te u hodu skine ogrtač. Oblonski uđe u sobe. – No, vrlo mi je drago da sam te zatekao! Dakle, nadam se... – vedro poče Stjepan Arkadjič.

– Ja ne mogu – hladno, stojeći i ne nudeći gostu da sjedne, reče Aleksej Aleksandrovič. Aleksej Aleksandrovič mišljaše da bi se morao vladati onako hladno kako se mora vladati prema bratu žene protiv koje je poveo brakorazvodnu parnicu; ali nije računao na ono more dobrodušnosti što se prelijevalo preko obala duše Stjepana Arkadjiča.

Stjepan Arkadjič široko otvori svoje blistave, vedre oči.

– Zašto ne možeš? Šta hoćeš time da kažeš? – reče u nedoumici francuski. – Ne, to si već obećao. I svi smo računali na tebe.

– Hoću da kažem da ne mogu k vama doći jer se naši rodbinski odnosi moraju prekinuti.

– Kako? Kako to, naime? Zašto? – smiješeći se progovori Stjepan Arkadjič.

– Zato što ću povesti brakorastavnu parnicu s vašom sestrom, mojom ženom. Morao sam...

Ali Aleksej Aleksandrovič još ne stiže ni da završi svoje riječi, kadli se Stjepan Arkadjič već ponese posve drukčije nego što je on očekivao. Stjepan Arkadjič jekne i sjedne u naslonjač.

– Ne, Alekseju Aleksandroviču, šta to govoriš! – uzviknu Oblonski, a na licu mu se ocrta patnja.

– Tako je.

– Oprosti mi, ja ne mogu te ne mogu da to vjerujem...

Aleksej Aleksandrovič sjede osjećajući da mu riječi nisu djelovale onako kako je on očekivao, te da će mu biti prijeko potrebno da objašnjava, i da će, kakva god bila njegova objašnjenja, njegovi odnosi prema šurjaku ostati isti.

– Da, doveden sam u tešku okolnost koja mi nalaže da tražim rastavu – reče.

– Samo ću jedno reći, Alekseju Aleksandroviču. Poznajem tebe kao izvrsna, pravedna čovjeka, poznajem Anu – oprosti mi, ja ne mogu promijeniti mišljenje o njoj – kao divnu, izvrsnu ženu, i zato, oprosti, ja ne mogu tome vjerovati. To je nesporazum – reče.

– Da, kad bi samo bio nesporazum.

– Dopustite, shvaćam – presiječe mu riječ Stjepan Arkadjič. – Ali naravno... Samo: ne treba nagliti, ne treba, ne treba nagliti!

– Ja nisam naglio – hladno će Aleksej Aleksandrovič – a kad je to posrijedi, čovjek se ni s kim ne smije svjetovati. Čvrsto sam odlučio.

– To je užasno! – reče Stjepan Arkadjič teško uzdahnuvši. – Ja bih učinio jedno, Alekseju Aleksandroviču. Zaklinjem te, učini to! – reče. – Koliko shvatih, parnica još nije započeta. Prije nego što započneš parnicu, sastani se s mojom ženom, porazgovori se s njome. Anu voli kao sestru, voli tebe, i divna je žena. Tako ti boga, porazgovori se s njome! Učini to zbog mene, preklinjem te!

Aleksej Aleksandrovič se zamisli, a Stjepan Arkadjič ga je suosjećajno motrio ne prekidajući šutnje. – Hoćeš li se odvesti k njoj?

– Ma ne znam. Zbog toga nisam bio kod vas. Držim da se naši odnosi moraju promijeniti.

– Zbog čega? Ne vidim da je to potrebno. Dopusti mi da mislim da ti prema meni, osim naših rodbinskih veza, barem djelomice, gajiš ona prijateljska osjećanja koja sam ja uvijek gajio prema tebi... I istinsko poštovanje – reče Stjepan Arkadjič stišćući mu ruku. – Sve kad bi i tvoje najgore pretpostavke bile opravdane, ne osuđujem niti ću osuđivati ovu ili onu stranu, i ne vidim razloga zašto bi se naši odnosi morali promijeniti. Ali sad učini ono, odvezi s k mojoj ženi.

– Eh, mi različito gledamo na to – hladno će Aleksej Aleksandrovič. – Uostalom, nemojmo o tome više govoriti.

– Prođi se toga, zašto ne bi došao? Bar danas na ručak? Moja te žena čeka. De, molim te, dođi. A najvažnije, porazgovori se s njome. Ana je divna žena. Tako ti boga, na koljenima te preklinjem!

– Ako to toliko želite – doći ću – uzdahnuvši reče Aleksej Aleksandrovič.

Pa želeći da promijeni razgovor, on ga zapita nešto o onome što ih je obojicu zanimalo – o novom načelniku Stjepana Arkadjiča, čovjeku jošte mladu koji je nenadano dobio tako visoko postavljenje.

Aleksej Aleksandrovič nije ni prije volio grofa Aničkina i uvijek se s njime razilazio u mišljenju, ali sada se nije mogao oduprijeti mržnji koja je bila, svim činovnicima shvatljiva, a koju je osjećao, jer je pretrpio poraz u službi, prema čovjeku koji je dobio promaknuće.

– E pa jesi li ga vidio? – reče Aleksej Aleksandrovič jetko se osmjehnuvši.

– Dakako, jučer nam je bio u uredu. Čini se da on izvrsno poznaje posao i da je vrlo radišan.

– Da, ali na šta je usmjerena njegova radišnost? – reče Aleksej Aleksandrovič.

– Na to da sam radi i stvara, ili na to da prerađuje ono što je urađeno? Nesreća naše države – jeste birokratska administracija koje je on dostojan predstavnik.

– Bogme, ja ne znam šta bi čovjek kod njega mogao osuđivati. Ja ne poznajem njegova uvjerenja, ali što jest jest – on je sila od čovjeka – odgovori Stjepan Arkdjič. – Malo prije sam bio kod njega, i bogme sila je. Doručkovali smo, i ja sam ga naučio da pravi, znaš, ono piće, vino s narančama. To veoma rashlađuje. I začudo, on toga nije poznavao. Vrlo mu se svidjelo. A ne, zaista, on je sila od čovjeka.

Stjepan Arkadjič pogleda na sat. – Aoj, ljudi, skoro će pet, a ja još moram k Dolgobušinu! Dakle, molim te, dođi na ručak. Ne možeš zamisliti koliko bi ogorčio mene i ženu.

Aleksej Aleksandrovič isprati šurjaka posve drukčije nego što ga je bio dočekao.

– Obećao sam i doći ću – odgovori on tužno.

– Vjeruj da mi je stalo do toga i nadam se da se nećeš pokajati – smiješeći se odgovori Stjepan Arkadjič. Pa, u hodu oblačeći kaput, on zahvati rukom lakaja po glavi, nasmija se te iziđe.

– U pet sati, i u svečanu crnu kaputu, molim te! – vikne još jedanput vraćajući se vratima.