2. Oni su prolazni

288 31 4
                                    

Skoči, grabi, zadrži ako vrijedi.

Ispusti, zdropi, zaboravi ako te povrijedi.

Svatko od nas ima, ili je barem imao, u životu tu jednu osobu koja je previše kaotična, nezdrava i bez suvišne riječi živjela u drugome svijetu. Uvijek težimo prema ljudima koje ne možemo imati. Zašto? Sigurno ne zato što nam je zabavno plakati za njima oko dva ujutro kada se osjećaji sudare i nastane prirodna katastrofa već patimo za one rijetke trenutke u kojima se smijemo zajedno.

Postoji jedna tajna što se tiče takvih tipova osoba. Oni su prolazni. Zadrže se onoliko koliko im je potrebno da vas unište, ali pogodite što se onda dogodi. Dođe ta prava osoba i popravi vas iz temlja. U svojim tridesetima se vjerojatno niti nećete sjećate klipana koji vam je slomio srce kada vam je bilo petnaest.

Poanta je da ne težite savršenstvu što je u ovom slučaju ljubavna afera sa tim klasičnim likom. Budite svoj original.

"Isuse ne mogu te više gledati ovakvu.", duboko uzdahne i sjedne do svoje kćeri koja očito prolazi kroz nešto. Biserne suze u njenim očima je nemoguće ignorirati. "Znaš da meni možeš reći sve."

"Ništa se događa."

Jedan od glavnih razloga zašto se tinejdžeri ovih dana ne povjeravaju roditeljima nije manjak povjerenja nego činjenica da znaju kako će dobiti samo još jedno predavanje. Naši roditelji su zaboravili kako je to biti u našim godinama. Razmišljaju realno, a nama treba samo utjeha da će biti bolje. Ne zanimaju nas statistike.

"Karla neće ti biti bolje ako zadržiš sve to u sebi."

"Ne želim razgovarati.", ton odrešit, glava u kaosu i suze samo što nisu krenule kao vodopad niz lice bez trunke šminke.

Nema poante sjediti ovdje. Nitko neće u potpunosti razumjeti. U sekundi zgrabi svoje slušalice i mobitel te izleti iz kuće. Glavna misija je pobjeći što dalje. Na neko smireno mjesto. Bez buke usisavača i interneta pa da poruke isprike ne mogu stizati.

Kao dijete sa sela ima svoje tajne puteve. Svi imamo skrovište za koje nitko ne zna. Tamo možemo vrištati, plakati i razmišljati bez da nas se prekida.

Postoji taj trenutak u kojem sve raspadne. Čitav vaš malen svijet.

U njenom slučaju se to dogodilo danas ujutro oko pola devet. Još uvijek pila kavu i gledala novosti na Snapu i Insti. Uobičajna rutina. Nitko niti poruku nije poslao kako je jučerašnja zabava završila. Možda su zaboravili, mislila je.

Onda je stigla Emmina poruka veličine Biblije. Bilo je sasvim jasno da se nešto dogodilo. Osjećaj u trbuhu nije bio dobar.

Okej nisam sigurna kako bih ovo trebala početi. Svi su rekli da ovo mora biti tajna jer nikome nije u planu da budeš povrijeđena, ali nekako mi se činilo da zapravo svako štiti vlastito dupe. Bolje je da ovo čuješ od mene, pravu verziju jer znam da će svatko imati svoju stranu priče. Larisa i Kristijan su se jučer zbarili. Onako za pravo. Ne znam, možda je bilo i više od toga. Ja sam popila dosta i ostala sam sa Janom sjediti na tribinama, a njih dvoje su nestali. Moraš o tome pričati sa njome. Nije bilo fer da ti to napravi.

Tada je shvatila da ga je izgubila zauvijek iako ga nikada niti nije imala.

Nakon dvadeset minuta hoda nađe se na staroj pruzi koja nije u pogonu godinama. Sjedne na most i gleda u daljinu. Pjesma u ušima joj odzvanja i pomalo smiruje.

Vadi mobitel iz džepa svojih hlača. Odlazi na kontakte i pogleda to ime. Rekao joj je da ga može nazvati u bilo kojem trenutku ako želi razgovarati. Što ako nije mislio za ozbiljno? Postoji mogućnost da ju ignorira, a opet se može javiti i pojaviti tu za pet minuta te u zagrliti najjače.

          

Vrijedi li riskirati?

Bez imalo opravdanja ona je prvoklasna kukavica što je sasvim okej jer ne mogu svi preplivati Atlanski ocean ili skočiti sa najviše planine iz bezazlenog razloga.

Hej, Karla je. Imaš koju minutu za razgovor?

Poslano je, nema natrag. Počne vrtjeti mobitel po ruci. Očajno treba nekog sada. Nije dobra ideja nazvati neku prijateljicu jer su svi upetljani u dramu. Ne mogu razmišljati. Treba joj netko objektivan.

Samo šteta što nije odgovorio. Sigurno je imao važnijeg posla. Tješi se time.

...

"Netko se odlučio probuditi.", strog glas njegova oca ga uvijek tjera na ježenje. Naravno voli ga, omogućio mu je lagodan život, ali neke rane je nemoguće zacijeliti.

"Trebao sam sna.", odgovori na čistokrvu provokaciju. Stol je potpuno prazan. Izgleda kao da od obiteljske večere nema ništa. Sestra mu se još uvijek smuca sa sumnjivim tipovima i mama je na još jednoj kavi sa prijateljicama koja se po običaju produžila.

"Prošlo je četiri. Kada si se jučer vratio doma?"

"Bilo je jedan ujutro. Morao sam Kristijana odvesti doma.", uzme čašu vode i popije ju u sekundi. "Mislim da si bio budan jer sam vidio svijetlo u tvojoj radnoj sobi."

"Ne sviđa mi se što se družiš sa tim dečkom. Ima loš utjecaj na tebe."

Kada bi barem znao cijelu istinu. Ne ono polovično, nedovršeno. Što ako se bojimo priznati istinu? Tomislav ju samo trpa ispod tepiha. Sa vremenom će se to nagomilati, eksplodirati i vjerojatno uništiti naše viđanje pojedinih ljudi.

"Nisam mogao dozvoliti da ostane spavati na vražjem igralištu.", ton mu nije bio otresit. Kao što sam već rekla neke riječi mogu zvučati tako, ali zapravo nemaju isto značenje.

"Je li mi se učinilo da sam vidio tvoj auto kako ide prema Kraju oko jedanaest?"

"Vozio sam nekoga doma."

"Postao si osobni taxist tvojim prijateljima? Nadrapati ćeš ako te policija uhvati. Ja te neću izvlačiti iz tih gluposti.", u njegovim očima biti strog otac je dobro. Dijete treba kontrolirati. Jedino nije bio svjestan toga da je nad Tomislavom kontrolu izgubio nakon što je prvi puta digao svoju ruku na njega.

"Sigurno neću dozvoliti da djevojka ide po mraku sama kući."

"Razgovarali smo već o djevojkama. Nema nikakvih veza dok ne završiš školu. Učenje ti mora biti na prvome mjestu."

"Samo prijateljica. Više poznanica.", lako je lagati drugima. Raditi lažne izraze lica, nizati riječi bez pokrića, ali jedina osoba koju je nemoguće prevariti jesmo sami mi.

Razmišljao je o njoj jučer. Bila je tako stvarna. Čvrsto stajala na tlu bez glave u oblacima i lažnim nadama. Točno je znala kako završava njena priča sa Kristijanom, ali se svejedno prepustila toj boli koja ju izjeda. Dok je druge osvajala sjajnom glumom on je mogao vidjeti kroz nju, svaku njenu slomljenu kost, slomljen osjećaj.

"Gdje sad ideš?"

"U auto po mobitel."

Fora u dečkima jest da imaju to posebno samopouzdanje. Ako si umisle da dobro izgledaju obično i biva tako. To je njihova šminka. Njima ne treba tona pudera da prekriju one nedostatke koje su ženama u glavu utupili ideali.

Gurne ključ u ključanicu vrati auta i automatski sjeda na sjedište. Grabi mobitel i počne gleda obavijesti. Nema propuštenih poziva, nekoliko novih lajkova na Insti i jedna nepročitana poruka. Svi znamo tko je pošiljatelj.

Nekoliko sekundi nepomično promatra ekran, 'probavlja' napisan tekst u svojim mislima. Odavno je dostavljeno. Prvo što mu padne na pamet jest da ona zna sve što se jučer dogodilo. Sigurno nije bila dobro.

Rekao joj je da će biti tu ako joj u bilo kojem slučaju bude potreban razgovor, a nije mogao spriječiti emocionalni slom. Što da sada radi? Trebali ju nazvati ili samo upaliti glupi motor auta i otići do nje doma? Počne vrtjeti mobitel po rukama. Sve je tako kaotično. Nije niti sasvim upleten, ali se svejedno osjeća zapetljanim do bola.

Ako ju nazove ona će sigurno reći da se ništa nije dogodilo te da se osjeća fantastično jer je previše ponosna da padne u zagrljaj nekog. Lakše je patiti u tišini. Svi mi to ponekada radimo. Vrištimo u sebi.

Logično je odabrati drugu opciju. Najbolje je da to napravi u idućih pet minuta inače će početi razmišljati i shvatiti kako ovo može završiti veoma loše. Moguće je da su njeni roditelji doma. Tko zna što će ljudi misliti kada im se na vratima pojavi on u stanju gdje još uvijek spava i poderanim starkama. Prvoklasni klošar. No koliko pamtim ovih dana je čast kada te nazove klošarom.

Nema smisla upaliti klimu kada je gotovo ispred njene kuće. Pješke su udaljeni od prilike petnaest minuta dok vožnjom kojih dvije minute. U glavi smišlja scenarij što treba reći ili kako se ponašati.

Ponovo će čistiti nered koji je napravio Kristijan. Iz dana u dan je tako. Svaki puta novo iskustvo. Prvi puta će tješiti djevojku kojoj nije on slomio srce već njegov najbolji prijatelj.

Parkira i izlazi iz auta. Nigdje se ne vidi svijetlo unutar kuće. Dva mala pekinezera laju na terasi. Prozori su otvoreni što znači da bi netko trebao biti doma. Popne se uz stepenice i jednom pokuca na vrata.

"Sekunda!", čuje se deranje unutra.

"Hej.", pozdravi čim ju ugleda.

"Tomislav?", upita zbunjeno. Definitivno ga nije očekivala.

"Tek sam sada vidio tvoju poruku. Jesi okej?"

"Jesam.", klimne glavom. Začuđeno ju pogleda jer se osmijeh na njenom licu čini nekako stvarnim. "Uđi unutra."

"Gdje su tvoji?"

"Mama radi popodnevnu smjenu i tata je kod nje u kafiću."

"Hoće me tvoji psi pojesti?", oboje se počnu smijati tim malim čudovištima koji nikako ne žele prestati lajati.

"Dobre su one kada ih upoznaš.", duboko uzdahne. "Vrijedi li ona ponuda za razgovor još uvijek?"

"Zato sam i ovdje."

"Biti ćemo na balkonu.", izađu na svježni zrak koji je zapravo bio skroz vruć.

Oh, te ljetne noći. Uz njih nikada ne znaš ako se trebaš plakati ili smijati, ali je najjednostavnije da to napraviš u isto vrijeme kako nitko zapravo ne bi mogao vidjeti osjećaje iako mnogi psiholozi govore kako to nije zdravo.

"Znaš sve?"

"O tome ćemo kasnije. Hoćeš ledenu kavu?"

"Ledena kava ovako kasno?"

"Za kavu nikada nije previše kasno, vjeruj mi."

"Aha, ta kava je samo izgovor da me što duže zadržiš kod sebe. Jesi to koristila i na drugima?"

"Naravno. Svaki vikend je drugi. Mijenjam ih kao čarape."

"Zanimljivo.", klimne glavom. "I kako ide život Lara? Zadnji puta smo razgovarali kada sam ja bio treći razred mislim."

"Zadnji puta smo razgovarali jučer."

Možda joj ovo očajnički treba. Ta jedna osoba sa kojom će moći pričati o glupostima, o vremenu koje su izgubili jer su oboje zeznuti tinejdžeri i svemu ostalom što im se dogodilo u životu od kada nisu sudjelovali u životu jedno drugog.

"Svejedno. Znaš na što mislim."

"Mogu te nešto zamoliti?"

"Valjda."

"Želim čuti priču o pravoj ljubavi. Nemoj mi pričati ona sranja koja nam prodaju u je jeftinim romantičnim glupostima. Ispričaj mi nešto stvarno."

Udaj se za meneWhere stories live. Discover now