Udaj se za mene

2. Oni su prolazni

Skoči, grabi, zadrži ako vrijedi.

Ispusti, zdropi, zaboravi ako te povrijedi.

Svatko od nas ima, ili je barem imao, u životu tu jednu osobu koja je previše kaotična, nezdrava i bez suvišne riječi živjela u drugome svijetu. Uvijek težimo prema ljudima koje ne možemo imati. Zašto? Sigurno ne zato što nam je zabavno plakati za njima oko dva ujutro kada se osjećaji sudare i nastane prirodna katastrofa već patimo za one rijetke trenutke u kojima se smijemo zajedno.

Postoji jedna tajna što se tiče takvih tipova osoba. Oni su prolazni. Zadrže se onoliko koliko im je potrebno da vas unište, ali pogodite što se onda dogodi. Dođe ta prava osoba i popravi vas iz temlja. U svojim tridesetima se vjerojatno niti nećete sjećate klipana koji vam je slomio srce kada vam je bilo petnaest.

Poanta je da ne težite savršenstvu što je u ovom slučaju ljubavna afera sa tim klasičnim likom. Budite svoj original.

"Isuse ne mogu te više gledati ovakvu.", duboko uzdahne i sjedne do svoje kćeri koja očito prolazi kroz nešto. Biserne suze u njenim očima je nemoguće ignorirati. "Znaš da meni možeš reći sve."

"Ništa se događa."

Jedan od glavnih razloga zašto se tinejdžeri ovih dana ne povjeravaju roditeljima nije manjak povjerenja nego činjenica da znaju kako će dobiti samo još jedno predavanje. Naši roditelji su zaboravili kako je to biti u našim godinama. Razmišljaju realno, a nama treba samo utjeha da će biti bolje. Ne zanimaju nas statistike.

"Karla neće ti biti bolje ako zadržiš sve to u sebi."

"Ne želim razgovarati.", ton odrešit, glava u kaosu i suze samo što nisu krenule kao vodopad niz lice bez trunke šminke.

Nema poante sjediti ovdje. Nitko neće u potpunosti razumjeti. U sekundi zgrabi svoje slušalice i mobitel te izleti iz kuće. Glavna misija je pobjeći što dalje. Na neko smireno mjesto. Bez buke usisavača i interneta pa da poruke isprike ne mogu stizati.

Kao dijete sa sela ima svoje tajne puteve. Svi imamo skrovište za koje nitko ne zna. Tamo možemo vrištati, plakati i razmišljati bez da nas se prekida.

Postoji taj trenutak u kojem sve raspadne. Čitav vaš malen svijet.

U njenom slučaju se to dogodilo danas ujutro oko pola devet. Još uvijek pila kavu i gledala novosti na Snapu i Insti. Uobičajna rutina. Nitko niti poruku nije poslao kako je jučerašnja zabava završila. Možda su zaboravili, mislila je.

Onda je stigla Emmina poruka veličine Biblije. Bilo je sasvim jasno da se nešto dogodilo. Osjećaj u trbuhu nije bio dobar.

Okej nisam sigurna kako bih ovo trebala početi. Svi su rekli da ovo mora biti tajna jer nikome nije u planu da budeš povrijeđena, ali nekako mi se činilo da zapravo svako štiti vlastito dupe. Bolje je da ovo čuješ od mene, pravu verziju jer znam da će svatko imati svoju stranu priče. Larisa i Kristijan su se jučer zbarili. Onako za pravo. Ne znam, možda je bilo i više od toga. Ja sam popila dosta i ostala sam sa Janom sjediti na tribinama, a njih dvoje su nestali. Moraš o tome pričati sa njome. Nije bilo fer da ti to napravi.

Tada je shvatila da ga je izgubila zauvijek iako ga nikada niti nije imala.

Nakon dvadeset minuta hoda nađe se na staroj pruzi koja nije u pogonu godinama. Sjedne na most i gleda u daljinu. Pjesma u ušima joj odzvanja i pomalo smiruje.

Vadi mobitel iz džepa svojih hlača. Odlazi na kontakte i pogleda to ime. Rekao joj je da ga može nazvati u bilo kojem trenutku ako želi razgovarati. Što ako nije mislio za ozbiljno? Postoji mogućnost da ju ignorira, a opet se može javiti i pojaviti tu za pet minuta te u zagrliti najjače.