"Shadows of the past"

"Shadows of the past" Chapter 1 'Mir i sreća'

...Kada nemaš izbora,kada ti se život zavije u crno,kada crna lasta neprestano uzlijeće uzviše tebe i baca čini na tebe najbolje rešenje je odlazak.Da,odlazak.Koliko god ja sada izgledala kao kukavica,jedna velika kukavica koja se plaši sopstvenih želja i ciljeva.Možda bi mi i neko promijenio mišljenje ali nema toga.Već smo tri dana daleko od naše kuće,gdje sam izvlačila iz pelena baš kao leptir iz čaure i pretvorila se kako moj otac kaže u pravu 'lepoticu'.Rano je leto,sunčevi zraci obasjavaju naš crni auto koji se kreće istom brzinom u istom smjeru.

"Kada stizemo?"

- Postiđeno,umorno upita maleni crnokosi djecak kojem nije jasan razlog našeg odlaska.Pomilujem ga po kosi koja je bila kontrast njegovim očima.Spustim poljubac u njegovu kosu i prigrlim ga uz sebe.Mama je zainteresovana oko posla i gleda neke obrasce dok tata gleda na put,oboje zanemare piranje mojeg malog bratića.

"Izdrži još malo.Uskoro."

- Tiho kažem,na sta se on promigolji u mojem zagrljaju i sklopi oči.Duge zućkaste trepavice i pravile sjenku ispod njegovih očiju.Usta su mu obla u suva,dok nos ima neke svoje reflekse.Smatram da ce on biti jedan veoma zgodan i lijep muškarac.Kada se uvjerim da je moj desetogodišnji brat u čvrstom snu odmaknem se od njega jer mi je stvarao neprijatnu toplotu.Okolo se ništa posebno nije dešavalo.Isušena zemljišta,poneka kuća i nisko razvijeno društvo.Ah,ne zelim reći da će mi nedostajati New York to je moj grad ali...To je veoma realno stanje.Idem u Kalifoniju,nepoznatu državu i to u grad za čije ime po prvi put čujem,Ashland.Nije da sam preterano bila marljiva i vredna ucenica ali znala sam SAD na dlanu.Sigurno je to neko malo mjesto,gdje ni Bog ne zaviruje.Ali ne brinem se,mi smo odavno prepušteni sudbini.

"Medy,probudi brata uskoro stizemo."

- Hrapavi,umorni i nevoljni glas para moje ušne skoljke.Ali ovaj glas volim najvise,tu agonističku melodiju sa roditeljskom toplinom.Ah,nekada smo bili sretni.Zar samo jedna stvar i to greška drugih osoba može da promijeni moj zivot iz korijena?Izgleda da može.

"Ali Marin,tek je zaspao."

- Pogled skrenem na umiljato,bucmasto lice mojeg brata.Spava tako spokojno nakon duzeg vremena,umoran je.Sazalim se na brata i jedva odvratim oca od te ideje.Ali znala sam tu slabu tačku,upotebom mojeg visokog i strogim engleski akcentom.Bila sam tatina mezimica i dalje sam i ako imam punih šesnaest godina i par mjeseci.Sa ocem sam uvijek imala slobodu,njemu sam i prvom rekla za moj menstrualni čin.Bio je ponosan jer je napokon njegova djevojčica pretvorila u jednu mladu zenu.Svim srcem volim svojeg oca i trudim se biti poslušna i ako mi to ne odobrava tvrdoglavost.

"Probudi ga,stigli smo."

- Njegov glas u meni probudi onu poslusnu djevojcicu.Istog trenutka rukom dotaknem svojeg brata koji je bio u dubokom snu.Razgolaci svoje oči i uplašeno skoči prema meni.Pomilujem ga i ne uspijem reći da smo stigli ona nastavi da cvili.

"Opet sam ga sanjao.Isao je prema meni sa velikim nozem..A onda.."

- Isprekidano je govorio,plačući krokodilske suze.Sve to su posmatrali dvoje ljudi ustvari naši roditelji.Nisu prilazili niti potezali za bilo kakvom utjehom jer su znali da im neće uspjeti.Nije ih zelio u svojoj blizini,ne poslije onog što se dogodilo.

"Shh,to je samo san.Prošlo je.Stigli smo našoj novoj kući."

- Sretno kažem zbog čega on dobije još smoreniju facu.Izbaci svoju nogu iz auta na opomenu Marinna,naseg tate.Prekorači iz sjedišta i izađe na svjez vazduh.Njegovu crnu kosu milovao je Majski vjetar.Blago se zatetura te ga pridržim.Iznad kuća kruze par ptica,ispustaju neke urlike i krikove.Mogu čuti sopstveno disanje,kvart je previse tih.Jedino što sada čujem su naši teški koraci prema ogradi kuće.Preskočim zapostavljeni travnjak i nađem se ispred drvenih vrata sa par prozora.Iz tašne izvadim srebrenasti ljuč i stavim ga u bravu te okrenem par puta.Otvorim vrata i zapuhne me težak vazduh te se nakasljem.Osjećam miris veoma poznate knjige Normana Mailera.Udahnem vazduh kroz nosnice osjećajući svako slovo.Ah,bio je to pisac.Spustim tašnu sa strane na policu i svučem obuću.Pogled mi je setao po starom namještaju.Ispred mene su drvene stepenice koje vode za drugi sprat,tačno preko puta njih dnevni boravak i u produzetku kuhinja.Uđem u dnevni boravak u kojem se nalazio naš stari namješatj i po koja knjiga bivšeg vlasnika.Dobro ce mi doći -pomislim dolazeći do nje.Pređem rukom preko nje,po naslovu rekla bi da u sebi drži jednu veliku moć.Nastavim razgledati.Na sredinu stajao je mali drveni sto koji je prekriven lažnom staklenom folijom i korpa u koju se nije nalazilo voće.Sa strana su kreveti,novi su.Naspram kreveta nalazi se televizor,stajo je uz zid čekajući mojeg bratića da opet na njemu satima gleda svoje omiljene crtiće "Skubidubi Du."Iza mene su isli oni troje,ne zagledavajući previse.Dođem do kuhinje gdje ću provodit najmanje vremena te je analiziram jednim trenutnim pogledom i vratim se na stepenište koje je vodilo ka drugom spratu.Jednom nogom zakoračim te se začuje škripa,kao što sam rekla ovdje je sve staro nismo mogli bolje pristit.Ali ja sam zadovoljna,jer jedino što mi treba je mir i sreća.Laganim koracima,trudeći da ne napravim veliku buku ispenjem se do dugačkog hodnika koji je dijelio par soba.Krenem prema prvim vratima,oskrinem ih i ugledam alate za WC.Sve je čisto i uredno.Zatvorim vrata jer mi to trenutno nije baš zanimljivo.Uputim se ka susjednim vratima.Lagano zakoračim u sobu.Jedan krevet,ormar,radni sto još mnogo toga - ovo je sigurno moja soba.Uđem ni malo se ne ustručavajući i stanem pored prozora gledajući na velike kuće.Sve su prazne,biljke su izrasle,pasnjaci su veliki i postoji mogućnost da se nađe neki opasan gmizavac.Zar stalno je ovako?Tako tiho i smoreno.Zar to nije što si želela? - Upita moja podsvest,klimnem glavom tužno.Želela sam to ali ne i ovoliku beživotnost.Imam svo vrijeme ovog svijeta da gledam kroz stakla malog prozora na kojem se nalazi par mrlja tako da se okrenem i napustim sobu.A ovo je sigurno soba od mojeg malog bratića,Nikolasa.Zidovi su obojeni plavom bojom i namjestaj je obnovljen.Nema puno tkanine,jer njegova bolest to ne dozvoljava.Oduvijek smo zeleli za njega samo najbolje.Izadem iz nje zatvarajući vrata.Zakoracim u slededeću koja je bila znatno veća od naših.Zidovi su obojeni u vanil boju,bračni krevet sa svilenom prevlakom stajao je na sredini sobe dok su pored njega bila dva noćna stočića.Pored prozora sa vratima od terase nalazio se trokrilni ormar,dovoljno za odjecu mojih roditelja.Uz sobu ima toalet,izgleda veoma otmenu za jednu ovaku - solidnu kuću.Zatvorum vrata i ispred mene se na crta otac koji mi strogim glasom napomene.