Krhotine

00

-Da li je to ona? -
-Da to je ona. Ne mogu vjerovati da se tako iznenada vratila. -
-Možda je pobjegla od otmičara, šta znaš?! -
-Pogledaj joj taj ružni ožiljak preko oka, bez njega bila bi mnogo lijepša. -

Svo vrijeme dok sam prolazila kroz hodnik mogla sam čuti došaptavanje ljudi oko mene koji su uporno zujali o jednoj stvari. Viktorijinom povratku. Mom povratku. Doduše nisam očekivala ovoliku iznenađenost, ali tako je ovdje. Informacije teku kao rijeka koja nikoga ne ostavlja žednog njene hladne vode. Gdje sam bila i šta sam radila su bila jedina pitanja koja sam čula u protekla dvadeset i četiri sata od kada sam se vratila. Niko se nije sjetio da me upita kako sam, da li se osjećam dobro, da li sam mnogo propatila ovih zadnjih godina.

Moja majka i moj otac koji su izgubili svaku nadu da će me ikada pronaći pokopanu, a kamoli živu zanjemili su kada sam se pojavila pred vratima sa velikim, meni simpatičnim ožiljkom preko oka, sva čupava, podrapane odjeće. Nisu željeli da odmah krenem u školu, ali nedostatak stvarnog obrazovanja tokom proteklih nekoliko godina nanio mi je veliku štetu. Bilo je pravo čudo što sam i dalje znala čitati i pisati s obzirom na činjenicu da nijednu knjigu nisam pročitala u ovih ni sama ne znam koliko godina.

-Viktorija dušo da li si to stvarno ti? - upitala me je plastična plavuša sa previše šminke na sebi. Samo sam je njemo gledala polako trepćući i pokušavajući se sjetiti odakle je poznajem.

-Oh, vjerovatno me se ne sjećaš. To sam ja Olga. - rekla je i tada mi je kroz glavu bljesnula slika nasmješene, slatke smeđokose djevojke.

-Olga? Šta ti se desilo sa kosom? I licem? - nesigurno sam pitala pokazujući u smijeru njene glave.
-Pa draga, odlučila sam da uradim par korekcija na svom licu, da ako bi se ti ikada vratila ne budeš opet najljepša od svih nas. Doduše niko nije očekivao da ćeš se vratiti.- rekla je to smješkajući se.

-Pa dušo vidimo se kasnije. - rekla je i odmarširala niz hodnik glasno lupkajući visokim potpeticama.

Sjećam se Olge bila je slatka brineta sa pjegicama koje nikada nije voljela, ali meni su bile naročito slatke. Nije bila mršavica, zapravo bila je mala, slatka buca. Totalna suprotnost ovoj Olgi koja u sebi ima svega nekoliko kilograma i većina njih je od šminke koju je bespotrebno nabacala na lice. Neke ljude nikada neću prestati žaliti.

-Mazohistična mačko? - čula sam uzvik sa stepenica koje su vodile do drugog sprata
-Čovječe to si stvarno ti, toliko mi je drago što te vidim. - uspuhano je govorio dečko smeđih očiju i crne kose.

-Antonio koliko puta sam ti rekla da me ne zoveš mazohistična mačka? - ljutito sam rekla i bacila se u zagrljaj nekadašnjem najboljem prijatelju.

-Kakav je to ružni ožiljak preko oka? S kim si se potukla gromado? - kroz smijeh je upitao.
-Izvini, nisam mislio tako. - rekao je kada je shvatio da mu neću odgovoriti.
-U redu je. - kratko sam rekla pokušavajući složiti grimasu koja je trebala prikazivati osmijeh. Nije mi uspjelo.

-Gle moram ići, ali čim završi škola dolazim ti u posjetu. - rekao je i otrčao uz stepenice.

Moj najbolji prijatelj ili tačnije rečeno moj bivši najbolji prijatelj imao je često ispade i šale koje su njemu bile smiješne, ali druge ljude su vrijeđale. Nikada nije razmišljao svojom glavom, uvijek je radio nepromišljene greške koje i dan danas pamtim. Uvijek je bio na svoju stranu i to je bilo ono što mi se kod njega sviđalo, njegov karakter. Dok naprimjer, drugim djevojkama se sviđalo što mu roditelji imaju novca da se mogu kupati u njemu i to što je on jebeno zgodan i jebeno lijep.

-Hej ti mala razroka. - čula sam glas koji je dopirao iz meni neodređenog smjera.

-To što imam oči različite boje nije razrokost. - rekla sam glasu jer sam znala da je to bilo upućeno meni.

-Kako god. - rekao je glas odnosno visoka djevojka crne kose i istih očiju. Gledala me je kao da će me svakog momenta udariti šakom.

-Šta želiš? - pitala sam pokušavajući biti pristojna.

-Želim da se odmakneš od mog dečka inače će mrtve glave padati. Jesi li me čula ružna djevojko sa još ružnijim ožiljkom? Ne znam zašto cijela škola toliko bruji o tebi kada si niko i ništa?! - rekla je ubrzano dišući.

-Rekla si nešto vještice? - pitala sam nezainteresovano i dijelom začuđeno jer sam samo načula kako brblja sto na sat.

-Sad je dosta! - vrisnula je, a njena šaka je poletila ka mom nosu. Spretno sam je uhvatila za tanku ruku i okrenula je iza leđa.
-Slušaj me sad dobro. Da li me slušaš? -
-D-da.- promucala je.
-Nikad, ali baš nikad se ne kači sa djevojkom koja je bila oteta i za koju niko ne zna gdje je bila. Jasno kučko? -
-Da. - kratko je rekla, a zatim pobjegla od mene.

-Zaytsev u moj ured. Odmah! - začuo se promukao ženski glas.

Zar odmah prvi dan? Čovječe Aleksandar bi se ponosio sa mnom. Pomislila sam, a zatim se uputila ka kancelariji očigledno nove direktorice.