Zlatna krv

13.

Lucija

Sljedeći put kad me Ivan pozvao na spoj, odveo me na piće, a ne na neku čudnu lokaciju. U torbici sam ovaj put imala pištolj, pa sam osjećala nervozu, kao kad sam prvi put nosila nož sa sobom, kao kriminalac, ali vjerojatno ću se ubuduće samo uz njega osjećat' sigurno.

Ivan mi je pokazao gdje drži pištolj, pošto većinom nosi široke tamne majice, a sad u ovo vrijeme kaput, često ga zna sakriti u korice koje izgledaju poput pederice, stavi ih iza sebe i prekrije majicom, a u hladnijim danima ga skriva u unutarnjoj strani kaputa. Moram priznati da ga vrlo vješto skriva jer nisam ni znala da nosi pištolj cijelo vrijeme sa sobom.

„Što ti je bilo s nogom?“ pitao me. Nisam ni primijetila da cijelo vrijeme cimam nogom. „Sad si tek nervozna?“

„Zbog glupe Tonijeve ideje.“ Rečem „A i tvog slaganja. Budi sretan što sam izašla s tobom.“

„Pa to mi je brat, zašto me okrećeš protiv njega?“

„Jer mislim da je to loša ideja. Što ako Zvonimir napravi neki prkos s pištoljem? On je uvijek van kontrole.“

„Kad Toni ne sumnja u njega, onda stvarno nema problema.“

„A Karmela? Što ako joj nađu pištolj? Što ako se u školi nešto sumnjivo dogodi, pa nam budu pretresali torbe?“

„Ne obraćajte pažnju drugima u školi, tako smo se Toni i ja izvukli.“

„Da, da bar ja i Karmela možemo to. Što ako pijavice saznaju za pištolje?“

„Znaju oni već da vas mi učimo. Pomalo nas se i boje.“

„Opasniji su kad nas se i boje.“

„Samo su obećali da se neće prtit' u nas u koliko se mi ne bi prtili u njih.“

„I što ako ne održe obećanje?“

„Ništa. Onda djeluj bilo kako, samo da se spasiš.“

„Baš mi trebala imat' povjerenja u njih.“ progunđam. „Ubili su Mateja, a nije se prtio u njih. vjerojatno to nije bio jedini slučaj.“

„Vjerojatno nije.“ Reče Ivan. Šokirano ga pogledam. „Kad su vas oteli, u isto vrijeme nestalo je četvero djece, čuo sam da su iz Karmelinog razreda.“

K vragu, k vragu. Kako nisam pomislila da je u blizini moglo bit' još djece kad je Zvonimir izvukao nož, a pošto se Marinu u zadnje vrijeme ne brišu pamćenja, sigurno ih je pogubio. „Kome je Zvonimir zaprijetio nožem?“ pitam. „Koji je od pijavica bio u blizini? Znaš li?“

„Antun.“

„Samo on?“

„Da.“

K vragu i taj malac. Zašto mi je došlo u glavu da on ne bi tako lako naudio čovjeku? Jer je dijete? K vragu, više nije dijete, pijavica je, ubojica, opasan za ljude. Nije imao vremena čekat' Marina, čini se.

„Jesi li zbrojila dva i dva?“ pitao me Ivan.

„Jesam, jesam. Ni Kristina im nije ništa skrivila, zar ne?“

„Naravno da nije. Bojala ih se toliko da se htjela odselit'.“

„Razgovarat ću s Karmelom.“ Rečem. „Ona vjerojatno nešto zna. Bolje i da obavijestimo Mariju da ispita Zvonimira.“

Iako sam se vratila kasno, Karmela još nije spavala, nego je slušala glazbu na internetu. Presvukla sam se u pidžamu, pa sam krenula u njenu sobu.