Uzavrele strasti

16. poglavlje- Dnevnik

            Marcella je ušla u sobu i tiho zatvorila vrata za sobom. Nije mogla otrgnuti pogled s Alexandre čije su je zelene oči promatrale. Nekoliko je puta trepnula i tek tada shvatila da je cijelo vrijeme zadržala dah. Izdahnula je, a zatim sjela na krevet iza Lilly.

Bila je dobro. Bila je živa. Napokon, život joj je jednom dao drugu šansu. Uhvatila je njenu slobodnu ruku i čvrsto je stisnula kako bi se uvjerila da je stvarno dobro. Odmah je vratila stisak i uputila joj osmjeh koji je predobro prepoznavala kao svoj vlastiti.

„ Pa, dobro je vidjeti da si budna" promrmljala je u pokušaju da olakša atmosferu.

„ Samo to ćeš reći?" upitala je Alexandra zabavljeno.

„ Da, za sad" odgovorila je pa skrenula pogled na Maxa koji je sjedio na drugoj strani kreveta, „ Max, zašto ne bi poveo ova mala čudovišta u kantinu i pronašao doktoricu?"

Max je na trenutak oklijevao, a zatim ustao i odveo Liama i Lilly za sobom. Čim su se vrata zatvorila, Marcella je povukla Alexandru u čvrst zagrljaj. Osjećala se bolje kada je u uhu začula njeno disanje i njene otkucaje srca. Bila je dobro.

Naslonila je bradu na njeno rame i zatvorila oči. Tužiteljica Giovani možda nije plakala, no Marcella se nije mogla suzdržati. Val olakšanja koji ju je preplavio bio je presnažan. Previše se toga dogodilo u tjedan dana, od Aljaske, preko svega s Michaelom pa do ovoga s Alexandrom. Jednostavno više nije mogla držati sve u sebi.

„ Da ti nije palo napamet to ponoviti, glupačo jedna" šaptala je.

„ Ne, niti malo. Samo sam skoro doživjela živčani slom" odgovorila je i nasmiješila se, „ znaš, mislim da ne bih mogla podnijeti da si umrla. Izgubila sam sve koje sam voljela. Ne bih mogla i tebe. Znam da se ne poznajemo, ali želim te upoznati, stvarno želim. Ti si jedina obitelj koju imam."

„ Ne brini. U redu sam" uvjeravala je, „ da, imam primljen metak, ali u redu sam. I ne idem nikamo."

„ U redu" odahnula je pa prošla prstima kroz kosu.

„ Lijepa oznaka. Vidim, Michael je bio zauzet."

„Začepi, glupačo jedna. Vidi li se jako?" upitala je.

„ Ne, nema modrice" odgovorila je Alexandra zabavljeno, „ pa?"

„ Michael i ja smo se složili da ćemo probati i istražiti što god ovo među nama bilo" rekla je Marcella i nasmiješila se.

„ Bilo je očito da će se to dogoditi."

„ O, da sad si i prorok."

„ Naravno" odgovorila je Alexandra i nasmiješila se, „ drago mi je zbog tebe. Vraćaš se u Italiju danas?"

„ Oprostite što prekidam, rekli su mi da ste budni" rekla je Heriet ušavši u sobu, „ ja sam Heriet Shepard, drago mi je, gospođice Rivera."

„ Meni također."

„ Kako se osjećate?" upitala je Heriet i sjela do na krevet do nje.

„ Ukočeno i bolno" odgovorila je Alexandra, „ ali, vjerojatno to dolazi s metkom u abdomenu."

„ Da, vjerojatno dolazi" složila se Heriet, „ no, ne vidim niti jedan razlog zašto se ne biste u potpunosti oporavili."

„ To zvuči odlično. Pa, kad bih mogla na kućno liječenje?"

„ Da, pa postoji jedan problem, znate" promrmljala je Heriet, „ ja danas imam let za Milano. Ne radim više ovdje i netko drugi će vas preuzeti. On će vam reći kada ste slobodni."