Naše vrijeme |ZAVRŠENA|✔️

UPOZNAVANJE

Sve je počelo prije dvije decenije u Barceloni, prije poslednje godine studija. Ja sam ujedno radila kao medicinska sestra i studirala medicinu u Minhenu. Obzirom da je klinika u kojoj sam radila, plaćala moje studije, mogla sam tokom godine da uštedim za ovo putovanje.

Trebalo je to da bude još jedno obično putovanje, koje je uključivalo puno obilazaka i još više sunčanja, sa koga ću se vratiti sa mnogo fotografija, suvenira i pokojim tradicionalnim receptom.

Sve dok nisam srela njega.

Septembar u Barceloni je bio prelijep. Sudar ljeta i jeseni se jasno ogledao. Bilo je to nekako najljepše doba godine.

Iako je sezona bila na izmaku i dalje je sve bilo prepuno turista.

More je posle olujne noći bilo hladno za kupanje, pa sam željela da obiđem La Sagrade Familiu. Čekirala sam svoju kartu i dok sam se spuštala na pokretnim stepenicama do platforme metroa, držala sam ogroman španski riječnik ispred sebe. Par riječi španskog koje sam naučila gledajući Kasandru i Esmeraldu nisu mi bile baš od pomoći. A metro koji je bio oslikan i više ličio na galeriju, bio je ispisan na španskom, a ja sam od stranih jezika znala samo njemački i engleski.

I taman kad sam željela da se ukrcam u podzemnu, nečije tijelo je projurilo pokraj moga i zakačilo platnenu torbu, čiji se sadržaj prosuo. A onda se okrenuo. On. Bio je u farmericama i bijeloj pamučnoj majici. Nasmijan, pomogao mi je da pokupim rasute stvari i promrljao „lo siento" , te ušao u podzemnu. Bio je to jako privlačan muškarac za kojim su se žene okretali. A ja zamislila da mi je podzemna skoro pobjegla.

Unutrašnjost je bila krcata, spustila sam riječnik u veliku platnenu torbu, kako bih oslobodila ruke i uhvatila se za šipku. A onda se ispred mene stvorio on. Gledala sam u njega očarano, hipnotisano. Sve dok ga, upornost mojih misli nije prizvala, pozvala da podigne pogled s telefona i odmjeri me. Po prvi put u životu sam ugledale tako neobično crne oči. Bile su poput uragana koji je rušio i gutao sve pred sobom. Potom onaj lijeni osmijeh koji bi omekšao i najtvrđa srca. Uzvratila sam stidljivo, spuštajući pogled. Nisam znala drugačije. A potom se u trenutku, jednom djeliću sekunde, tlo zaljuljalo i ja sam poletjela naprijed, sve dok me dvije čvrste ruke nisu uhvatile i pritisnule uz sebe. Vreo dah je klizio kroz moju plavu kosu i nalazio put do moje kože. Tek tada sam shvatila da sve stoji, samo se putnici kreću ka izlazu. Da to je bila jako brza podzemna. Ili je mjesto bilo tako blizu.

„Gracias" , nasmiješila sam mu se i krenula za ostalima.

*****

La Sagrada Familia se u svom punom sjaju prostirala ispred mene. Podigla sam fotoaparat u želji da uhvatim tu ljepotu i sačuvam, kao što je to većina turista i radila. I dok sam se polako odmicala, ka vrtu, koji se nalazio sa suprotne strane ove nedovršene ljepotice, naišla sam na zidić i sjela na njega. Sa ove strane ljepota građevine je bila još uočljivija. Ta nedovršenost joj je davala posebnu notu, da je čovjek samo mogao da mašta kakav će biti njen krajnji izgled. I taman kada sam htjela da napravim selfie, zaustavile su me riječi na tečnom engleskom.

„Uzalud se trudite da uhvatite svu tu ljepotu." Gledala sam kako skida naočale i smiješi se pokazujući po jednu rupicu sa obje strane obraza.

„Ono najljepše se ne može uhvatiti, ukrotiti. Ne bi smjelo, jer bi time izgubilo svu svoju čar." Onda sam se ja nasmijala. Ispružio je ruku prema mom telefonu. Bez riječi sam mu ga predala. Ne znam kako me pronašao, ni da li je sišao na istom mjestu. Ili nas je sudbina gurala jedno drugom. Ali znala sam jedno. Ko god da je bio ovaj seksi Španac, nosio je sunce uvijek sa sobom. Fotografije koje je napravio bile su lijepe, ali ni približno ljepoti koju sam jedino očima mogla sagledati.