Prolog

4.3K 131 33
                                    

Jeste i vi dok sjedite pored prozora dok vani pada snijeg razmišljali o nekim situacijama iz života za koje uvijek budete uvjereni da se nikada neće desiti? Ja sam to kao mala oduvijek voljela da radim, ne samo dok snijeg pada nego i kada putujem ...

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.

Jeste i vi dok sjedite pored prozora dok vani pada snijeg razmišljali o nekim situacijama iz života za koje uvijek budete uvjereni da se nikada neće desiti? Ja sam to kao mala oduvijek voljela da radim, ne samo dok snijeg pada nego i kada putujem sa svojim roditeljima autom, a vani kiša pada ili je vrijeme tmurno. Tada mi je uvijek mašta radila. 

Kada sam imala deset godina preselili smo se iz Bosne i Hercegovine u Njemačku, tačnije u Minhen. Da mi je bilo drago, ne, nije. Nimalo. Čakštaviše bila sam u svojoj sobi i plakala. Nisam željela otići iz svoje kuće gdje sam se osjećala najudobnije, nisam željela napustiti svoju prijateljicu Saru, niti mog komšiju Demira sa kojim smo se uvijek igrali rata ili žmire u našim dvorištima. Ali nekad te sudbina ne pita šta ti želiš, kao ni roditelji koji su mi stalno govorili da je to za naše dobro i da je tako najbolje i najsipravnije, ali se onda uvijek uhvatim u razmišljanje da li je to stvarno nešto dobro i najbolje? Napustiti svoj dom i osobe sa kojima si uvijek provodio vremena i sjedio na kafi do kasno navečer, imao solidnu platu i unatoč usranom sistemu živio sasvim solidan život? 

Kako sam putovala svojim roditeljima atmosfera je bila užasna, nisam mogla potisnuti gnjev i ljutnju na njih što su mi to uradili. Govorili su da ću naći nove prijatelje i da ću imati više opcija da se zabavim. Kako sam došla u Minhen godinu dana, pa čak i više, sam provodila da naučim prvo jezik, pa nisam ni išla kao i sa ostalim učenicima normalno u školu u normalan razred nego sa onima koji su bili u istoj situaciji kao ja. Godinu dana sam bila bez društva. Godinu dana mi se djetinjstvo skratilo. 

I bili su u pravu, stekla sam nove prijatelje, imala sam toliko većih mogućnosti nego nazad u Bosni. Uvijek je bio neki fest, lunapark, bazeni, slavlje i slično, ali to nikada neće moći da zamjeni vrisku i smijeh iza mog dvorištva u Bosni sa Demirom i Sarom dok smo igrali žmirke ili "amarele", deda lede, graničara i slično. Nikad neće moći zamjenuti onaj bazen od dvadeset maraka što mi je babo kupovao na ljeto i u kojem nisam mogla plivati, ali sam mu se obradovala više nego ovima u Minhenu, neće zamjenuti galamu djece kada se u daljini čuje zvuk kombija kako ide niz ulicu u kojem je bio čiko Zulo sa njegovim sladoledima i slatkišima koje je prodavao nama djeci.

Dvanaest godina kasnije studiram za modnog menedžmenta preko interneta. Roditelji, kao i od samog početka otkako smo se preselili, rade non-stop i vikendom iscrpljeno leže i mole Boga da ne idu nigdje. Iako nikada to nisu rekli, znam da im je bolje bilo u Bosni, ali im ponos i neki inat nije dao da to sebi priznaju. Svi smo mi postali tako primitivni i naivni po pitanju zapada, pa dobro, ja svakako i dalje mislim da mi je ljepše uBosni.

I sa tim razmišljanjem pored prozora svoje sobe dok je vani padao snijeg dobila sam ideju. Mislila sam da će biti nemoguće i da je odmah mogu zaboraviti, ali unutrašnji nemir i nagoni da pokušam mi nisu dali mira tako da sam odlučila popričati sa svojim roditeljima o ideji da se vratim nazad u svoj rodni kraj u Bosni i pokušam živjeti tu. Barem na godinu dana, čisto da ponovo vidim kako je to biti u svojoj zemlji među svojim ljudima i uopćenito biti svoj. 

Mama, koja se inače zove Samira, je spremala večeru. Otac, babo, tata, kako ga god već nazivate se zove Emir i on je kao po običaju ležao na trosjedu i gledao televiziju. Moj stariji brat Damir je bio u gradu i doći će tačno pet minuta prije večere. 

Mami sam pomagala, pravila je lazanje. Servirala sam na stolu hranu, piće, postavljala čaše i viljuške dok je Damir ulazio u stan i pozdravio se te odmah sjeo za njegovo mjesto. Ubrzo se pridružio i babo. Sjela sam poslije mame i počeli smo jesti. Tako nam je svako večer prošlo. Poslije toga bi mamom stavila posuđe u mašinu za suđe da se opere, babo bi se vratio na trosjed, Damir bi otišao u sobu i presvukao se ili bi ponovo otišao u grad društvom. Poslije bi i mama se pridružila kod babe dok bi ja otišla u sobu čitati knjigu, pisati sa Natalie, jednom djevojkom koju sam upoznala prije par godina na bazenima ili jednostavno se izležavala i slušala muziku. 

No, ovoga puta sam odlučila da sa njima popričam. Nakon što smo završili sa jelom pospremila sam mamom, dok su babo i brat uradili upravo ono što sam i rekla da hoće. 

Mama je otišla kod babe nakon što smo završili sve u kuhinju, a ja sam im se pridružila. Gledali su neki dokumentarac na televiziji o starome Egiptu.

"Mama, babo, mogu li vas nešto pitati?"

"Možeš sine, pitaj", kaže babo dok je nastavio gledati televiziju.

"Voljela bih nazad u Bosnu."

"Ajlin, znaš da smo rekli u krajem januara da ćemo ići, to je za sedmicu dana."

"Ne shvatate, želim nazad da tamo živim."

Oboje su skrenuli pogled u mene i na osnovu njihovih izraza lica mislili su da sam pala sa Marsa. Bili su u šoku.

"O čemu ti pričaš? Zašto bi napustila Minhen?" Babo je sad smanjio tv i ozbiljnog lica me posmatrao, mama je mirno sjedila pored njega dok je imala zabrinut izraz lica. Odpuhnula sam.

"Nikad mi se ovdje nije svidjelo, nikad se ovdje nisam osjećala dobrodošlo, ali nisam mogla prigovarati jer sam bila mala."

"Ne možeš, ne dolazi u obzir."

"Babo molim te saslušaj me", očajnički kažem dok on frustrirano odpuše.

"Ajlin, srce, slušaj babu. Znaš i sama da je ovo bilo najbolje za nas."

"Da je bilo tako kako vi kažete ne biste svaki dan radili kao robovi po firmama i slomljeni vikendom ležali u dnevnome moleći Boga da ne ustajete kako biste odmorili."

"Ti misliš da je u Bosni bolje?" Upita me otac podižući obrvu.

"Možda nije bolje, ali tu barem znam ko sam i šta sam."

"A ovdje kao ne znaš?"

"Kada smo zadnji put vidjeli dida i nanu? Kad smo zadnji put otišli kod dajdži, tetki, stričerva? Kada smo zadnji put mogli da idemo kod nekoga do kasno navečer na kafu?"

"Rekao sam da ne možeš."

"Mislim da mi ti više ne možeš naređivati, imam dvadeset i dvije godine, studiram, mogu ići iz ovoga stana kad god želim."

"Onda idi, šta čekas?"

"Emire, stani", mama ga smiriva dok se ja ustajem ljuta na njega zbog svoje tvdoglavosti. 

"Dobro, idem sutra ujutro onda busem."

"Ajlin, stani! Nećeš nigdje ići!" Mama povisi na mene glas ljutito me gledajući.

"Pa vi ako niste u stanju ispoštovati moju želju i podržavati me nemam ni razloga ostati, ne možete mi zabraniti vratiti se nazad gdje sam odrasla!"

Otrčim u sobu i zatvaram se. Bijesno odpušem i bacim se na krevet. Čujem mamu i babu kako se raspravljaju, a meni nije do ničega. drugog osim da odem iz ovoga stana i grada. Toliko mi je postalo muka od ovoga, nisam mogla da vjerujem da nisu u stanju da me podrže i kažu "Idi sine, tu smo za tebe". 

Očigledno nije Njemačka samo dobra zbog novca, nego i zbog pranja mozgova, uništavanja porodice i ograničavanja indentiteta.





Koraci [✔]Where stories live. Discover now