Zavet

10.1K 240 14
                                    


Predgrađe Pariza okupano popodnevnim Suncem vrvelo je od glasova, mešali su se jezici i narečja u nezamislivom skladu čineći se jedinstvenim i jasnim stapajući se u jedan ton. Vitka crnka izađe na balkon gledajući gužvu u uskim uličicima osmehujući se razdraganim mališanima. Do nje skoro da nije dopirala buka jer sedmi sprat zgrade je bio na blagom uzvišenju i zvuci su nestajali razbijajući se od zidove okolnih kuća. Čekala je prijateljicu koja je po običaju kasnila.

-Jara, idem do gospođe Gul po materijal...moramo uskoro šiti haljinu za tvoj dvadeseti rođendan.

-Dobro mama, imamo vremena...to je za tri meseca. Ja ću kasnije izaći sa Suzan, idemo u klub.

Odvoji se od ograde i sede na stolicu...udahnu vazduh i osmehnu se. Od kada zna za sebe živi u ovom kraju i ne bi ga menjala ni za jedan drugi na svetu. Bila je dete iz mešovitog braka, majka joj je francuskinja a otac alžirac. Za njega je samo čula iz priča, njeni roditelji su odavno živeli odvojeno, napustio ih je kada je bila beba i vratio se u Afriku. Majka je govorila da ih nikada ne bi napustio da nije bilo njegovih. O njemu je govorila sve najlepše i nakon toliko godina, to ju je ljutilo. Gospođa Bridžet je bila iz pristojne porodice, roditelji profesori...učeni i kulturni ljudi. Studirala je književnost kada je upoznala Mahira i zaljubila se. Udajom za njega izgubila je sve, roditelji su očekivali mnogo od nje...nadali se da će završiti studije i postati neko. Umesto toga rodila je devojčicu i na kraju ostala sama...napustio je i on. Živele su u stanu koji je Mahir kupio uz mesečnu nadoknadu tek toliko da mogu preživeti. Bridž je bila zadovoljna i sa tim, radila je sve i svašta samo da Jara ima pristojan život. Upisala je jezike i bila dobar student, bar će ona imati priliku da se izvuče iz sirotinje i sebi izgradi pristojan život.

-Jaraaaa...Jara, otvaraj vrata, stižem! – vikala je Suzan sa ulice smejući se momcima koji su sedeli na stepenicama zadivljeno gledajući za njom.

Plavuša kao iz žurnala, kose boje žita i nebo plavih očiju izazivala je uzdahe svojim dugim nogama i zanosnim osmehom. Gde god se pojavila privlačila je pažnju i bila san svakog momka. Ona i Jara družile su se od vrtića...drugarstvo koje je izdržalo svako iskušenje. Suzan je bila kćer bogataša, rasla je sa zlatnom kašikom u ustima, volela neobične stvari i razlikovala se dosta od damica njenog staleža. Za nju su se uvek kačili problematični tipovi i sa njima je izluđivala mamu Solanž i oca Anrija. Jedino su poštovali i voleli Jaru, smatrali su je dobrom devojkom i čuvarem njihove ćerke u koju nisu imali poverenja. Često je bila gost u njihovoj kući i bila im kao druga ćerka, znali su njeno imovinsko stanje i zbog toga su uzeli Bridž za poslove vezano za kuhinju u vreme prijema i slavlja. Njihove napojnice su bile veće od same dnevnice samo iz razloga što su bili duboko zahvalni na pažnji mlade devojke.

-Zdravo srce, dugo čekaš? – onako usput bez puno brige dobaci Suzan otvarajući frižider uzimajući limunadu.

-Ne...ovog puta sam zadivljena tvojim dolaskom, kasnila si samo pola sata. Suzan...molim te reci mi kakav je to klub gde idemo? Ne želim se mešati sa tvojim društvom jer uvek se nađe neka važna persona koja želi vežbati na meni svoj cinizam. Uostalom ja nemam prikladnu garderobu za prestižne klubove. – pokušavala se izvući iz Suzaninih kandži.

-Imaš...donela sam torbu i možeš birati šta god te volja, od haljina do sukanja i uskih pantalona. – nasmeja se široko namignuvši.

Jedva pristade na jednostavnu crnu haljinu koja je pokrivala njene noge do pola butina. Otvorena leđa sa tankim lančićima isprepletanim u rese dodirujući tanak struk isticali su belinu kože. Suzan vrisnu oduševljeno iskreno se diveći lepoti svoje najbolje prijateljice. Gurnu je na tabure i dohvati neseser sa šminkom...trajalo je skoro sat vremena, vrpoljila se i stalno ponavljala.

-Nemoj preterivati, ne želim da ličim na rakuna.

-Evoooo, gotovo! Pogledaj se!

Okrenula se i zastala gledajući nekog drugog u ogledalu...bila je prelepa sa predivnim smeđim očima koje su bacale zlatne iskre prelazeći u mrko zelenu pod senkom dugih trepavica. Duga tamna kosa pokupljena u raskošnu pletenicu otkrivala je magičnu lepotu njenog lica.

-Suzan, ovo je previše...

-Hajde, nemoj da mi se prenemažeš...istakni već jednom svoju lepotu, pokaži ono što poseduješ! Odlično izgledaš. Bićeš mi velika konkurencija. Stavi parfem, sada će doći tatin vozač po nas. – kroz smeh joj je govorila prijateljica.

Ovo će biti posebno veče...nije želela pričati Jari, dobila je ulaznice od svoje poznanice. U klubu zatvorenog tipa biće odabrano društvo bogatih i uticajnih, onih malo starijih koji znaju prepoznati kvalitet. Suzan je želela da uhvati što pre bogatog muža i reši se torture roditelja. Nije je zanimalo rađati decu i biti uzorna supruga, želela je novac nakon razvoda i konačno živeti slobodno i razuzdano onako kako je želela.

Stigle su ispred restorana i stale na crveni tepih...obezbeđenje kluba ih je dočekalo otvarajući vrata limuzine. Hostesa ih pozdravi požele im dobrodošlicu uvodeći ih u polutamu kluba. Jara oseti nervozu, nikada nije volela mračne prostorije niti ovakva mesta zatvorenog tipa. Sele su u separe i poručile piće. Suzan je insistirala na koktelu a Jara na nekom voćnom soku. Muzika je bila tiha i senzibilna, čuli su se glasovi ostalih gostiju zabavljeni pričom i gledanjem pridošlica, ovde se dolazilo da bi bio viđen. Neka lica je prepoznala iz medija, po garderobi i nakitu zaključila je da su svi bogati što pojača dodatno njenu nelagodu. Suzan joj je skretala pažnju neobaveznom pričom čekajući da se opusti...konobaru je dala znak da joj u sok doda malo alkohola. Neće joj škoditi a može se i na kraju dobro zabaviti ako dozvoli sebi malo slobode. Ovo je fini svet...nikada nije bilo izgreda niti neprijatnosti, sve je bilo na dobrovoljnoj bazi. Nakon pola sata dođoše još dve devojke koje su bile od onih normalnijih, veče se zahuhtavalo...pričale su i smejale se, na podijumu su polako počeli izlaziti gosti. Izašle su i one da se malo razmrdaju i upoznaju nekog radi druženja i zabave. Jara je osećala vrelinu u obrazima, krv joj je brže strujala venama i sviđao joj se ritam muzike, njihala se u ritmu lagano ljuljajući kukovima naslonjena na Suzan. Obožavale su zajedno plesati i uvek su imale svoj performans koji je ostavljao bez daha. Lagano podiže glavu i pogleda za sto blizu podijuma...srete par tamnih očiju koje su je posmatrale sa divljenjem. Muškarac u odelu sa bradom i tamnom kosom bio je najmuževniji čovek kojeg je ikad videla. Oseti kako joj jeza prođe niz kičmu pri samom pogledu na njegovu pojavu. Pored njega je sedeo još jedan mladić ali lice mu je bilo u tami, smotri sjajan prsten i brojanice koje blesnuše na svetlosti za delić sekunde. Ponese je muzika, više nije obraćala pažnju bilo joj važno da pleše i zabavi se...jedva izgovori Suzani da je bila u pravu i zahvalila se na pozivu, uživala je. U jednom trenutku svetla na podijumu utuliše i krenu lagana muzika, Jara oseti topao dlan na svom struku i okrenu se...tamne oči su je posmatrale na pedalj udaljene od njenog lica. Prepustila se strancu da je vodi uživajući u njegovom mirisu. Svaki pokret njegovih ruku izazivao je oluju u njoj, nije mogla osloboditi se blizine njegovih usana koje su bile nadomak njenih. Vrtelo joj se u glavi od njegove blizine i srce joj lupalo kao ludo. Nestao je odmah kada se numera završila...tražila ga je pogledom po klubu ali on i prijatelj su otišli. Zabole je za trenutak odlazak neznanca jer niko nikad nije ostavio tako jak utisak na nju.

-Bilo je predivno devojke...ja sam uhvatila jednog macana, treba da se vidimo uskoro...a vi? – Suzan se smeškala zadovoljno kao mačka. Ostale devojke su dobile brojeve telefone zadovoljne izborom. Jara sleže ramenima i odgovori.

-Ja sam ostala kratkih rukava, moj momak je bio stidljiviji i od mene – nasmeja se i skloni pramen kose sa čela.

-Misliš? – njena prijateljica pokaza vizit kartu.

-Nije stidljiv samo kulturan...ostavio je meni kontakt da ti dam. I curo, najbolje smo prošle.... pozvao nas je na letovanje u Maroko. Rekao je da mu javim termin, sve nam je obezbeđeno. Na žalost ujutru putuje ali nada se da ćemo doći i biti njegove gošće. Obećala sam i idemo za mesec dana.

-Kako si mogla pristati a ne poznajemo čoveka? Ko zna ko je? I zašto baš nas dve?

-Opusti se...ovde dušo nema kriminalaca niti podvodača! Svidele smo mu se i što da ne? Ako nam se ne dopadne, vratićemo se!

ZavetWhere stories live. Discover now